U subotu, Sarah Fuller je postala prva žena koja je izašla na teren za sveučilišnu momčad američkog nogometa. Mediji su nastup Fullerove na poziciji kickera momčadi Vanderbilta proglasili revolucionarnim, povijesnim trenutkom razbijanja staklenog stropa. Mnogi su u medijima i sportskom svijetu odjeknuli mišljenje Hillary Clinton da je Fuller dokazala kako “žene i djevojke pripadaju na svaki teren — i to doslovno”. U igri eskalacije hiperbola, ESPN je naposljetku odnio pobjedu izjavivši da je Fuller svojim nastupom u utakmici Vanderbilta protiv Missourija postigla “besmrtnost“.
Kao što je svima poznato, Fuller je završila utakmicu s 5 postignutih golova iz 5 pokušaja, uputila 3 povratna udarca iza završne zone i čak napravila obaranje koje je spasilo utakmicu dok je istjecalo vrijeme u regularnom djelu utakmice. Samo se šalim. Ona je zapravo napravila jedno ispucavanje, koje je otišlo 30 metara, Vanderbilt je izgubio 41 prema nula i glavni trener je nakon utakmice dobio otkaz. Ovo je stvarnost, a ne film. A u stvarnom životu, žene se sramote kad pokušavaju igrati protiv muških suparnika.
No, ono čemu smo svjedočili nakon ispucavanja nogom koji je odjeknuo širom svijeta — ispucavanja koje je zapravo otišlo samo 20 metara u zrak i zakotrljao se još nekih deset metara prije nego ju je protivnički tim spasio prihvativši loptu prije nego je izašla izvan terena i tako zaradio kaznu — bio je najčudniji i najnepotrebniji pokušaj prikrivanja u posljednje vrijeme. Sad već otpušteni trener je tvrdio da je Fuller izvela maestralnu i unaprijed planiranu “žabicu”. Glavni trener momčadi svojedobno poznate kao Redskins, nazvao ga je savršenim “minbacačkim ispucavanjem”. Na drugim mjestima su ga nazvali ispucavanjem na bok. SEC konferencija proglasila je Fuller jednim od njegovih igrača tjedna zbog “savršeno izvedenog ispucavanja nogom” koje je “letjelo 30 metara”.
Ponovno, natrag u stvarnosti, ono nije bio savršeno izvedeno i nije bila žabica, minobacačko ili ispucavanje na bok. Ne postoji akcija u čitavom američkom nogometu koja od igrača zahtijeva ispucavanje lopte 20 metara na aut liniju. I ako je postojala takva akcija, to nije taktika koju koristite kad gubite 21 razlike na početku treće četvrtine. Ne, ovo je jednostavno bilo loše ispucavanje. Vjerojatno ne mnogo lošije od onoga koje bi napravio bilo koji balvan s ulice, uključujući i mene, ali također i ne mnogo bolje.
Nakon utakmice, Fuller je čestitala samoj sebi jer je dokazala da žene mogu učiniti sve. Osoba je u iskušenju odgovoriti da žene mogu učiniti sve osim, očigledno, pravilnog ispucavanja lopte. Mogli bi također dodati i da je dobro što je stakleni strop udaljen samo 30 metara. To bi, međutim, bili oštri i zlobni komentari i ne ono što bih ikad izjavio. Iako moram priznati, iskušenje za nemilosrdno izrugivanje Fuller postaje još jače kad pročitate o govoru koji je tijekom poluvremena održala momčadi. Prema ABC-u:
Nakon što je Vanderbilt na poluvremenu zaostajao 21-0, Fuller je odlučila da se želi obratiti momčadi. “Ako ću biti iskrena, bila sam malo ljuta zbog toga jer su svi bili tihi na klupi”, rekla je. “Napravili smo prvi pokušaj i ja sam bila jedina koja je navijala i bila sam kao — koji vrag? Što se događa? I pokušala sam ih bodriti.” Rekla je da je to usporedila s pobjedničkom momčadi Vanderbilta u nogometu, kad je momčad “cijelo vrijeme navijala”. “Jednostavno sam ušla tamo i rekla točno ono što mislim. Bila sam kao: ‘Moramo nastaviti bodriti jedni druge. To je način na koji pobjeđujete u utakmicama. To je način na koji postajete bolji, prozivanjem jedni drugih zbog stvari, a ja ću sad prozvati vas. Mi moramo podržavati jedni druge. Mi moramo bodriti jedni druge. To je ono o čemu se momčad radi”, rekla je Fuller. “Mislim da se ovaj tim mučio i to je jedan od razloga. Mi jednostavno samo moramo izgraditi to momčadsko drugarstvo u kojem će se svi moći osloniti jedni na druge. Bila je to prilagodba koja je išla od mentaliteta močadi gdje — hej, ovdje smo svi kako bi podržali jedni druge — i ja sam samo to željela donijeti ovom timu.”
Nikad nisam čuo da je kicker u bilo kojoj momčadi, bilo gdje, držao predavanje na poluvremenu. Ali takvo predavanje od djevojke koja je tamo pozvana kao reklamni trik bilo bi, pretpostavljam, nepodnošljivo. To me podsjeća na vrijeme kad sam stavio svoju petogodišnju kćer na koljeno i dozvolio joj da “parkira automobil” vozeći ga 10 metara niz prilaz i dok je sljedeći put kad se našla u autu sa mnom počela uzvikivati savjete za vožnju sa svoje stražnje dječje sjedalice. “Tata obavezno se zaustavi na crvenim svjetlima”, itd. To je barem bilo slatko. Ne bi bilo toliko slatko kad bi se djevojka iz ženske nogometne momčadi šepurila po aut liniji lajući zapovijedi. Iako, s obzirom na uspjeh i izvedbe momčadi, ne mogu reći da nisu zaslužili poniženje.
Doista, Vanderbilt je nakon lošeg udarca objavio tweet sa slikom Fuller i riječima “povijest ispisana”. Tweet glasi: “Sarah Fuller. Zapamtite ime. #PlayLikeAGirl.” Pohvale koje su više nego prikladne. Doista su igrali poput djevojaka. I zbog toga izgubili 41 razlike.
Sve ove snishodljive gluposti oko lošeg ispucavanja žene čiji ego vjerojatno nadmašuje njezine sposobnosti na nogometnom terenu samo su mi naporne kao muškarcu. Međutim, za žene to je puno gore od napornog. To je snishodljivo, ponižavajuće i uvredljivo. Jesu li žene doista toliko neimpresivne i lišene postignuća da se prema njima moramo ponašati kao prema malom djetetu koje na list ukrasnog papira naškraba hrpu črčkarija i tvrdi da je to slika drveta? Mi čestitamo malom djetetu na lošem crtanju jer od djece ne očekujemo ništa bolje i zato jer su ona emocionalno krhka i potrebna im je stalna pozitivna afirmacija. Je li isto vrijedi i za odrasle žene? Moramo li ustati, zapljeskati i uzviknuti “odlično ispucavanje” kad je to, zapravo, bio vrlo loše ispucavanje? Jesu li žene toliko jadne da čak i njihove neuspjehe moramo nazivati postignućima? I to ne samo postignućima — već povijesnim postignućima? Jesu li žene toliko jadne i osrednje da se moramo tome prikloniti?
Odgovor: ne. Feministice su te koje misle da su žene toliko jadne i osrednje, a možda su i one same takve. Ali to nije stvarnost i to nije ono što ja ili bilo koja racionalna osoba misli. Žene su sposobne za izvanredne stvari u mnogim aspektima života. One su također sposobne za izvanredne stvari u svijetu sporta. Simone Biles odmah pada na pamet. Ali žene se ne mogu natjecati s muškarcima u sportovima osmišljenima za muškarce. One ne mogu učiniti sve što im padne na pamet. Nitko ne može. One mogu učiniti puno toga u granicama mogućnosti, ali natjecanje protiv i s muškarcima u nogometnoj ligi je izvan tih granica. Kontra Hillary Clinton, Fuller nije dokazala da žene pripadaju na svaki teren. One ne pripadaju na nogometni teren s muškarcima. I to je u redu. To ih ne čini manjima od muškaraca. To ih samo čini ne muškarcima. A u prihvaćanju toga ima dostojanstva i ljepote.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
