Nakon preuzimanja vlasti, prva Hitlerova meta bila je komunistička partija. Obećao je “osloboditi Njemačku od marksizma” i napao je komunistički Sovjetski Savez. Za povjesničare poput Ernsta Noltea, Hitler je prije svega bio anti-komunist — dok su ga ljevičarski antifašistički učenjaci čak opisali kao “agenta kapitalizma”.
Sad je Brendan Simms, profesor na Centru za međunarodne studije na Sveučilištu Cambridge, napisao provokativnu biografiju koja naglavačke okreće tradicionalne interpretacije Hitlerovog svjetonazora: Hilter nije prije svega mrzio komunizam, već općenito kapitalizam i naročito Sjedinjene Države: “Angloamerički kapitalistički svjetski poredak protiv kojeg se Hitler pobunio strukturirao je čitavu njegovu političku karijeru.” A korijen Hitlerove mržnje prema Židovima, dodaje Simms, “prvenstveno se mogao pronaći u njegovom neprijateljstvu prema globalnim visokim financijskim krugovima, a ne u mržnji prema radikalnoj ljevici”.
U pogledu Hitlerovog svjetonazora, Simms tvrdi da komunisti “nisu predstavljali najveću Hitlerovu brigu”. Hitlerova anksioznost bila je usmjerena na Britance i ne, prije svega, Amerikance. “Hitler je postao neprijatelj Britanaca — i također Amerikanaca — prije nego je postao neprijatelj Židova. Doista, on je postao neprijatelj Židova uglavnom zbog svog neprijateljstva prema angloameričkim kapitalističkim snovima.”
S jedne strane, on se divio Sjedinjenim Državama kao protivniku zbog njezine modernosti i ogromnog ekonomskog potencijala, ali također zbog velike društvene mobilnosti i boljih mogućnosti da radnici stvore život za sebe, dok se s druge strane bojao da budućnost pripada “divovskim državama”, a Sjedinjene Države su bile najistaknutije među njima. Hitler je mrzio SAD kao predstavnika kapitalizma i, prije svega, bojao se i divio SAD-u zbog njegove demografske snage. U Hitlerovom umu, emigranti koji su napustili Njemačku i ostatak Europe tražeći novi život preko oceana bili su najhrabriji, najsmjeliji i najodlučniji ljudi koje je kontinent mogao ponuditi. Prema njegovom mišljenju, Sjedinjene Države su naselili rasno zdravi potomci britanskih emigranata, u kombinaciji s najboljim elementima kontinentalne Europe. Njemu boljševizam nije bio prijetnja sama po sebi, već “instrument židovskog kapitalizma koji potkopava rad nacionalnih ekonomija i čini ih zrelim za preuzimanje od strane međunarodnog financijskog kapitala (kako židovskog, tako i nežidovskog).
To što je Hitler napao Sovjetski Savez je, prema mišljenju autora, prije svega predstavljalo ekonomsko rješenje njemačkih problema. Hitler je želio osvojiti “novi životni prostor” kako bi osigurao sirovine i tržišta koja su Njemačkoj bila potrebna da postane svjetska sila. Prema Simmsu, Hitlerova politika širenja prema istoku nije prvenstveno bila motivirana ideološkim pitanjima. Pokretačka snaga Hitlerove strategije nije bila ni mržnja prema Židovima ni neprijateljstvo prema komunizmu. Niti je Hitler planirao uspostaviti reakcionarnu agrarnu utopiju, kao što se to često tvrdilo u prethodnim istraživanjima. “On je težio modernom njemačkom istoku po uzoru na Ameriku, a ne povratak tradicionalnoj ruralnoj idili.”
Simms također vidi usku vezu između Hitlerovog rasizma i njegovog protivljenja kapitalizmu. “Kapitalizam i rasizam, u Hitlerovoj knjizi, nisu bili kompatibilni.” I: “Najvažnije od svega, Hitler je želio uspostaviti ono što je smatrao rasnim jedinstvom u Njemačkoj nadilaženjem kapitalističkog poretka i radeći na izgradnji novog besklasnog društva.'”
Je li Simms u pravu sa svojim provokativnim tezama? U mnogim aspektima da, ali u nekim aspektima ne. To što je Hitler bio antikapitalist je istina. Autor je mogao bolje demonstrirati središnju ulogu antikapitalizma u Hitlerovom svjetonazoru posvećujući detaljniju pozornost Hitlerovoj ekonomskoj misli, što Simms nažalost nije odlučio učiniti. Zapravo, Hitler je razvio inherentno dosljedan sustav ekonomske i društveno-političke misli, kao što to jašnjavam u svojoj knjizi Hitler. Politike zavođenja.
Nakon pokretanja ofenzive protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je postajao sve veći poklonik planirane ekonomije — doista je težio temeljitoj poslijeratnoj revoluciji njemačke ekonomije. Socijalistički i antikapitalistički elementi igrali su mnogo veću ulogu u njegovom razmišljaju nego se to općenito vjeruje.
Kad tvrdi da Hitler nije bio samo gorljivi obožavatelj Sjedinjenih Država kao moderne industrijske zemlje, već da ni u kom slučaju nije bio zagovornik antimoderne, agrarne utopije, kao što se to često tvrdilo u prošlosti, Simms je u pravu u oba slučaja — i pružam opsežne dokaze o tome u svom vlastitom istraživanju. Također je istina da Hitlerovu strategiju osvajanja novog životnog prostora na istoku nisu pokretale ideološke preokupacije, već ekonomija. Simms je mogao pružiti još snažnije dokaze za ovu tezu detaljnijim izlaganjem Hitlerove teorije “skupljanja tržišta” i njegovo kritiziranje velike ovisnosti njemačke ekonomije o izvozu.
Simms, međutim, nije u pravu kad tvrdi da antikomunističke preokupacije nisu igrale ključnu ulogu u Hitlerovom razmišljanju i da je Sovjetski Savez napao samo zbog toga što ga je vidio kao “slabog”. Upravo suprotno: Hitler je gledao na nacionalsocijalizam kao na alternativni revolucionarni pokret komunističkom pokretu. U Hitlerovim očima, komunisti su mu bili jedini ozbiljni protivnici. S Hitlerovog gledišta, oni su bili “fanatici” — i koristio je tu riječ kao najviši oblik pohvale — koji ne prezaju ni pred čim kako bi postigli svoje ciljeve. U oštrom kontrastu, buržuaziju je smatrao kukavičkom i slabom, a liberalni kapitalizam trulim, dekadentnim sustavom koji je osuđen na propast. Hitler se sve više divio Staljinu i nije više vjerovao u svoje vlastite propagandne slogane o “židovskom boljševizmu”.
Iste karakteristike komunističkog pokreta koje su osobito vrijedne kritika s demokratsko-liberalnog aspekta zaslužile su najviše Hitlerovo divljenje: totalitarna priroda njegove ideologije, neograničena volja za preuzimanjem i zadržavanjem vlasti i jasno formulirani cilj “fanatične borbe” i “uništenja” bilo kojeg i svih političkih protivnika. S Hitlerovog gledišta, komunisti i Sovjetski Savez predstavljali su daleko veću prijetnju nego što se to navodi u ovoj knjizi.
Međutim, vrijednost njegove knjige prvenstveno je u tome što otkriva Hitlerove anksioznosti u vezi demografije i veliku važnost koju je pridavao emigraciji kao elementu američke snage. Niti jedan drugi istraživač prije Simmsa nije mogao ponuditi tako jasnu analizu onoga što je bila jedna od Hitlerovih glavnih preokupacija. Simms je također u pravu kad naglašava Hitlerov oštri antikapitalizam i ističe da njegov plan za “prisvajanje životnog prostora na istoku” nije motivirala rasna ideologija, već ekonomski čimbenici.
