Ovu kolumnu pišem na povratku kući u Kaliforniju nakon pet dana provedenih na Floridi. Prvi put od svog prvog dolaska u Los Angeles daleke 1974. godine i preseljenja u taj grad dvije godine kasnije, bojao sam se odlaska u Kaliforniju.
To prvo putovanje, kao 25-godišnji Newyorčanin, doživio sam opipljivo uzbuđenje gledajući raspored letova u zračnoj luci JFK i vidjevši natpis “Los Angeles”. Za većinu Amerikanaca, samo ime “Kalifornija” izazivalo je uzbuđenje, čuđenje, pa čak i ljubomoru prema stanovnicima Kalifornije i najviše od svega … osjećaj slobode. Iako je Amerika oduvijek predstavljala slobodu, unutar same Amerike, Kalifornija je bila savezna država koja je ponajviše ilustrirala tu slobodu.
A opet, evo mene u državi u kojoj vlada korupcija (jedan od vodećih demokrata u posljednjih pola stoljeća rekao mi je prije godinu dana da su političari u Kaliforniji samo fasada; onu stvarnu moć u Kaliforniji drže sindikati” i gdje je, u devet mjeseci, ugašen normalni život, zatvorene škole, a male tvrtke uništene u neviđenom broju.
Tijekom ovih posljednjih pet dana na Floridi, državi u kojoj vlada guverner pro-slobodarske stranke, išao sam gdje god sam poželio. Prije svega, mogao sam jesti u restoranima i izvan njih. U jednom od njih, kad sam ustao kako bih fotografirao ljude kako objeduju, prišao mi je pokrovitelj koji me prepoznao i rekao: “Pretpostavljam da samo fotografirate ljude koji jedu u restoranu.” Upravo to sam radio. Čak sam odveo svoja dva unuka u kuglanu koja je bila ispunjena ljudima koji su uživali u igranju bezbroj arkadnih igara, kao i u kuglanju.
Ništa od svega toga nije dopušteno gotovo nigdje u Kaliforniji. Ona postaje policijska država, ukorijenjena u obmani i iracionalnosti.
Restorani su zatvoreni (osim za narudžbe za van), čak i za objedovanje na otvorenom, bez ikakvih znanstvenih razloga. Nakon što su naredili zatvaranje restorana u okrugu Los Angeles, zdravstvene su vlasti okruga priznale na sudu da nemaju dokaza da je objedovanje na otvorenom opasno; oni su naredili zatvaranje restorana, čak i objedovanje na otvorenom, samo kako bi ljude zadržali u njihovim kućama.
Tvrdnja ljevice da “slijedi znanost” je laž. Ljevica ne slijedi znanost; ona slijedi znanstvenike s kojima se slaže i odbacuje sve ostale znanstvenike kao “anti-znanost”.
Znanost ne govori da je objedovanje u restoranu na razmaku od najmanje 2 metra, a kamoli izvan restorana, potencijalno kobno, dok je objedovanje u zrakoplovu samo nekoliko centimetara od neznanaca sigurno.
Znanost ne govori da su masovni prosvjedi tijekom pandemije (kad se ljudima neprestano govori da se socijalno distanciraju) zdravstveno korisni, ali ljevičarski znanstvenici govore da jesu — kad su usmjereni protiv rasizma. U lipnju je Jennifer Nuzzo, epidemiologinja Johns Hopkinsa, tweetala: “U ovom trenutku rizici za javno zdravlje ne prosvjedovanjem za prestanak sustavnog rasizma uvelike nadmašuju štetu od virusa.” Ona je citirala bivšeg šefa Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, Toma Friedena: “Prijetnja kontroli Covid-a zbog prosvjeda na otvorenom mala je u usporedbi s prijetnjom kontroli Covid-a koja se pojavljuje kad vlade djeluju na način na koji gube povjerenje zajednice. Ljudi mogu mirno prosvjedovati I raditi zajedno na zaustavljanju Covid-a. Nasilje šteti javnom zdravlju.”
Čak je i New York Times u srpnju priznao dvostruki standard: “Stručnjaci za javno zdravstvo osudili su prosvjede protiv zaključavanja kao opasna okupljanja u pandemiji. Čini se da zdravstveni stručnjaci ne misle isto sad kad se događaju marševi protiv rasizma.”
Znanost ne govori “Muškarci mogu roditi” ili “Muškarci mogu menstruirati”. Ali ljevica rutinski tvrdi da “znanost govori” takve stvari i da “znanost govori” da postoji više od dva spola, mnogo više.
Posljednji put kad sam napuštao slobodno društvo i ulazio u neslobodno društvo bilo je tijekom posjeta komunističkim zemljama Istočne Europe. Kao diplomac koji je diplomirao komunizam, tijekom Hladnog rata putovao sam zemljama poznatima pod nazivom sovjetski sateliti: Poljskom, Čehoslovačkom, Istočnom Njemačkom, Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom. Usred tih putovanja, zaustavio sam se u Austriji kako bih udahnuo svježi zrak.
Nikad nisam zamišljao da ću ikad doživjeti nešto slično u Americi, Zemlji slobodnih, zemlji Kipa slobode i Zvona slobode. Ali upravo to sam doživio jučer, kad sam napustio Floridu i vratio se u Kaliforniju.
Nema sumnje da Amerika postaje, ako već nije postala, dvije države: jedna koja cijeni slobodu, od malih tvrtki kojima je dopušteno raditi do ljudi kojima je dopušteno govoriti ono u što vjeruju i ona koja prezire slobodu, od objedovanja u restoranu do slobode govora.
Gotovo svakodnevno, prijatelji diljem zemlje i pozivatelji u moju nacionalnu radio emisiju pitaju me namjeravam li ostati u Kaliforniji. Kad ne bi bilo bliskih prijatelja koji ovdje žive i sinagoge koju smo osnovali ja i nekoliko mojih prijatelja, odgovor bi bio ne. Ali u određenom trenutku, siguran sam da ću napustiti ovaj sovjetski satelit u korist slobodne države. Veće i daleko važnije pitanje glasi: Kako dugo će sovjetske države Amerike i slobodne države Amerike ostati Sjedinjene Američke Države?
Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.
