Joe Biden je obećao da će jedan od njegovih prvih predsjedničkih poteza biti ponovno pridruživanje Pariškom klimatskom sporazumu — koji Kini daje propusnicu u smanjenju emisija sve do najmanje 2030. godine. Čak je i Bidenov “klimatski izaslanik”, bivši državni tajnik John Kerry, rekao da postojeći sporazum “mora biti jači”, ali potom je nadovezao tvrdnju da će Kina na neki način postati aktivni partner, umjesto konkurent i protivnik koji više nego očigledno jest. Njegovo obrazloženje: “Klima je imperativ, ona je imperativ za Kinu jednako kao i za nas.”
Što se tiče Kine i korištenja više zelene energije i pridržavanja (a kamoli jačanja) Pariškog sporazuma, dokazi su u najboljem slučaju mutni, a u najgorem slučaju u potpunosti suprotni. Predsjednik Trump izvukao je Sjedinjene Države iz Pariškog sporazuma, ali između siječnja 2017. i svibnja 2019. godine SAD su zatvorile 50 elektrana na ugljen, uz najavljeno još 51 zatvaranje, čime bi ukupan broj zatvorenih termoelektrana došao na 289 (330 nakon zatvaranja i ovih najavljenih) od 2010. godine, s manje od 200 koji su još uvijek u pogonu.
U međuvremenu, od 2019. godine, Kina je imala 2.363 aktivnih elektrana na ugljen i gradila je još 1.171 u Srednjem kraljevstvu — plus na stotine njih više u Africi, Aziji i drugdje. White studija CO2 koalicije Kathleen Hartnett White i Caleba Rossitera otkriva da Kina sad ima modernu tehnologiju za pročišćavanje onečišćujućih tvari na više od 80% svojih elektrana na ugljen, ali nema takve pročišćivače u bilo kojoj elektrani na ugljen u Africi (ili najvjerojatnije bilo gdje drugdje) — i niti jednu bilo gdje koja uklanja ugljični dioksid.
Stručnjak za Kinu sa Sveučilišta Harvard Edward Cunningham kaže da Kina gradi, planira ili financira više od 300 termoelektrana u državama poput Turske, Egipta, Vijetnama, Indonezije, Bangladeša, a Filipini, Indija, Južna Koreja, Japan, Južna Afrika, pa čak i Njemačka također grade na stotine elektrana na ugljen. Bez obzira na to koliko njih zatvori SAD, to neće imati nikakvog utjecaja na globalnoj razini.
Podaci Sveučilišta Boston pokazuju da je Kina uložila više od 50 milijardi dolara u izgradnju novih termoelektrana u inozemstvu, a više od četvrtine novih elektrana na ugljen izvan Srednjeg kraljevstva ima nekakve obveze, ponude ili sredstva kineskih financijskih institucija.
“Zašto Kina stavlja globalni ulog na ugljen?”, pita se NPR. To je obveza od 40 ili čak 50 godina, životni vijek postrojenja na ugljen. Autori NPR-a čak citiraju analitičara za Jugoistočnu Aziju think tank centra Stinson, koji kaže da “nije jasno kad pogledate stvarne projekte koje Kina financira da su uistinu zeleni”. Oni očigledno nisu zeleni i očigledno se događa više toga nego što njihov loš vid može primijetiti.
Svijetu će nafta, prirodni plin i ugljen trebati još desetljećima i Kina to zna. “Zeleno” vidi kao boju novca i rado daje kredit pod uvjetima vrlo povoljnim za Kinu. Čelnici Komunističke partije žele globalnu vojnu i ekonomsku moć — i globalnu kontrolu nad proizvodnjom električne energije, vađenjem sirovih materijala i proizvodnjom vjetroturbina, solarnih panela i baterijskih modula koje će prodati Zapadu opsjedutim s “klimatskim promjenama uzrokovanim ljudskim djelovanjem” i “obnovljivom, održivom energijom”.
Čelnici Partije također znaju da je proizvodnja “zelenih” tehnologija dobra dimna zavjesa za svu tu energiju na ugljen — a malo će se Zapadnih vlada usuditi oštro kritizirati Kinu zbog toga ili Covid-a.
Nedavno izvješće Fondacije za politike globalnog zatopljenja oštro kritizira environmentaliste (poput Johna Kerryja) kao “korisne idiote” koji “veličaju razmjere kineskih ambicija u vezi klimatskih promjena, dok istodobno naoko kritiziraju masovnu kinesku ekspanziju ugljena”. Primjećuje da Kina rijetko poštuje svoje međunarodne sporazume i ne namjerava smanjiti potrošnju fosilnih goriva.
Ali što bi Afrika i ostale zemlje u razvoju trebale učiniti? Zapad ne želi financirati čak ni projekte čistog ugljena koji bi eliminirali onečišćenje od izgaranja drva, dok bi istovremeno pružili pouzdanu i pristupačnu električnu energiju za osvjetljenje, hladnjake, škole, bolnice, tvornice i još mnogo toga. Kina hoće — i unatoč visokoj cijeni, njihova potražnja za energijom zahtijeva da električnu energiju pribave na bilo koji način.
Sa svojih 1,1 milijarde ljudi, Subsaharska Afrika ostaje najsiromašnija svjetska regija, usprkos masivnim mineralnim resursima i mladoj, energičnoj populaciji sklonoj poduzetništvu. Nizozemski ekonomist Wim Naudé kaže da se Afrika mora industrijalizirati, što znači da mora imati pristupačnu, pouzdanu električnu energiju ako želi prevladati siromaštvo i bolesti, otvoriti radna mjesta i obeshrabriti terorizam.
Nažalost, politike SAD-a, EU-a, UN-a i Svjetske banke skandalozno zaustavljaju razvoj afričkih energetskih resursa. Kao što White i Rossiter primjećuju, američke politike od Obamine ere protive se korištenju obilnih zaliha ugljena i plina tog kontinenta za napajanje elektrana, obrazlažući da bi ugljični dioksid iz fosilnih goriva mogao pogoršati klimatske promjene.
Izvršni predsjednik Afričke energetske komore NJ Ayuk nedavno je izvijestio da je Velika Britanija također, s početkom od 5. studenog 2021. godine, na petu godišnjicu Pariškog sporazuma, odlučila prestati financirati nove projekte nafte, plina i ugljena. Ta odluka podilazi zelenom protivljenju britanskog financiranja mozambičkog terminala za izvoz ukapljenog plina s niskim udjelom CO2.
Ayuk je zagovarao prirodni plin kao sve veću opciju za afričke elektrane, hvaleći se da je Afrika domovina četiri od 20 najvećih svjetskih proizvođača sirove nafte (Nigeria, Angola, Alžir i Libija); Alžir i Nigerija su među 20 najvećih proizvođača zemnog plina; a Mozambik također ima velike zalihe plina.
“Zabrinjavajuće je”. rekao je Ayuk, “što agresivna antiafrička energetska kampanja koju financiraju strane zemlje nastavlja potkopavati potencijal pretvaranja Mozambika u oazu monetizacije plina i zadovoljavanje naših sve većih energetskih zahtjeva.” Unatoč toj smetnji, nastavlja on, “moramo i dalje biti nepokolebljivi u našoj predanosti i zalaganju za afrički energetski sektor, njegove radnike, smanjenje energetskog siromaštva i one slobodnotržišne vrijednosti koji će naš kontinent učiniti privlačnim za predane ulagače u energiju.”
U većini Afrike, potražnja za električnom energijom daleko nadmašuje ponudu. “U tvornicama, tvrtkama, vladinim zgradama i bogatim susjedstvima u svakoj afričkoj zemlji”, primjećuju White i Rossiter, “vidimo kakofonijsku simfoniju pričuvnih dizelskih motora koji izbacuju čađu nakon pada mreže, što se obično događa svakodnevno.” Zapravo, kaže Međunarodna financijska korporacije Svjetske banke, mnoge afričke zemlje troše više na prljavu pričuvnu energiju nego na električnu energiju za samu mrežu; u Zapadnoj Africi, pričuvni kilovati jednaki su 40% ukupnih kilovata mreže.
U Sudanu, koji 30 posto svoje energije dobiva iz brana na rijeci Nil, dizelske pumpe neprestano rade kako bi podizale riječnu vodu za navodnjavanje, čak i na ušću Plavog i Bijelog Nila. U Nigeriji, hoteli zabranjuju trčanje svojim gostima zbog opasnosti po zdravlje od udisanja čađe iz njihovih pričuvnih dizelskih generatora, koji se konstantno pokreću nakon što padne mrak. U Južnoj Africi, na gradilištima generatori jednostavno rade cijeli dan, ispunjavajući obližnje ulice škodljivim oblacima. Sveučilišta se oslanjaju na dizel kako bi pokretala stare, neučinkovite klima uređaje.
White i Rossiter napominju da američka tehnologija čistog ugljena, koja se očituje u primjeru Turk elektrane u Arkansasu, gotovo eliminira opasnosti po zdravlje od sumpornog dioksida, dušikovih oksida i čestica. Oni pozivaju SAD da podrže prijedloge afričkih vlada za uvoz ove tehnologije, napominjući da je električna energija “središnji živčani sustav moderne ekonomije i modernog životnog vijeka. Afrički deficit električne energije izravno se pretvara u deficit životnog vijeka od 15 godina po osobi.”
Svake godine milijuni bespotrebno umiru od bezbrojnih bolesti energije i ekonomskog siromaštva.
No, pod Biden-Harris administracijom, s Johnom Kerryjem na čelu, malo je nade da će se čuti ove molbe afričkih i drugih zemalja. Uz prešutno odobravanje kratkovidnih europskih saveznica, Kina će i dalje dobivati propusnicu što se tiče ispunjenja zelenih zahtjeva — i slobodne ruke za pretvaranje Subsaharske Afrike u ogromnu kinesku koloniju, usprkos šteti za okoliš, monstruoznom dugu, robovskom i dječjem radu u užasnim radnim uvjetima i vjerojatno skromnoj koristi za Afrikance.
To je u eko-imperijalizam i eko-ubojstvo u svom najgorem izdanju. Gdje su razmetljivi čuvari klimatske i ekološke pravde?
