Koliko brzo će demokrati otkazati Martina Luthera Kinga Jr.-a zbog zagovaranja Amerike slijepe na boje?
Sveučilište Oregon proslavilo je rođendan Martina Luthera Kinga Jr.-a, no prije samo četiri godine zamalo su ga otkazali zbog njegove političke nekorektnosti.
Uvredljiva smetnja bio je Kingov govor ispred Spomenika Lincolnu: “Sanjam da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem im nitko neće suditi prema boji njihove kože, već prema sadržaju njihovog karaktera.” Stavljanje karaktera ispred rase odavno je postalo nemoderno među radikalnim ljevičarskim pokretom opsjednutim politikom identiteta.
Današnja se djeca već u vrtiću indoktriniraju s kritičkom teorijom rase. Četverogodišnjacima, koji jedva imaju bilo kakav koncept rase, govore da se moraju međusobno podijeliti prema boji i da se osjećaju ponosno ili krivo zbog svoje rase. Oni moraju zaboraviti karakter i razmišljati samo o boji kože.
Tako su demokrati koji tvrde da slave Kinga i njegovo naslijeđe okaljali njegov san.
Tijekom obilježavanja 57. godišnjice Kingovog govora, Al Sharpton, nepismeni bigot u središtu rasističkih nereda i moćan politički čimbenik čiji zlatni prsten na koljenima ljubi svaki demokratski kandidat za predsjednika, održao je 2020. godine svoj vlastiti skup ispred Spomenika Lincolnu. Najpoznatiji citat Sharptona ima nešto drugačiju poruku od one Martina Luthera Kinga Jr-a.
“Bijeli ljudi su bili u špiljama dok smo mi gradili carstva”, čuveno je izjavio Sharpton. “Mi smo podučavali filozofiju i astrologiju i matematiku prije nego što su Sokrat i one grčke pederčine čuli za njih.”
Današnji demokrati smatraju Sharptona jednim od najistaknutijih vođa za građanska prava.
Kao i Robin DiAngelo, bijelu ljevičarku, čija je knjiga Bijela krhkost, u kojoj tvrdi da su bijeli ljudi trajno rasistički, a crni ljudi vječne žrtve rasizma, vodič za bezbrojne “samokritične sesije” (“struggle sessions” – oblik javnog ponižavanja i mučenja koje je koristila Komunistička partija Kine – op. a.) kritičke teorije rase. Sesije DiAngelo mogu koštati i do 40.000 dolara za one koji traže njezin uvid u neizbježne istinitosti rasizma, rase i rasne sudbine.
“Sav napredak koji smo postigli na području građanskih prava postignut je kroz politiku identiteta”, tvrdila je DiAngelo. Razumije li DiAngelo građanska prava bolje od Kinga?
Ovakvo korumpirano licemjerje koje slavi Kinga ignorirajući njegovu poruku tipično je za ljevicu.
Martin Luther King je želio osloboditi crne i bijele ljude od politike identiteta. Umjesto toga, pokret za građanska prava koji se i dalje vodi u njegovo ime postavio si je za cilj porobiti crnce na političkoj plantaži koja i bijelce i crnce uvjerava da se rasizam nikad ne može okončati.
King je tvrdio da crni ljudi mogu biti jednaki i slobodni. Današnji demokrati vjeruju da ne mogu biti ni jedno ni drugo. Rasizam je trajno obilježje američkog života, inzistiraju oni, i ne može se ukloniti, samo priznati i kompenzirati bijelom krivnjom i crnom moći.
A pod crnom moći oni podrazumijevaju moć nekolicine privilegiranih da dobiju besplatnu vožnju do Yalea i Harvarda, da se po ljestvama politike identiteta na brzinu uspnu do mjesta izvršnog direktora ili Bijele kuće, dok su urbana geta i dalje ispunjena bijedom desetaka milijuna čijom viktimizacijom nastavljaju trgovati.
Kingova poruka da svoj bijes moramo ostaviti po strani i živjeti u miruje u suprotnosti s njihovom agendom. Njegova ideja da bismo rasizam mogli okončati tako što ne bi mrzili jedni druge odbacuje se kao pojednostavljena. Ako prestanemo mrziti jedni druge, kako bi demokrati koji obilježavaju njegov rođendan pobijedili na izborima? Kako bi se bijeli ljevičari osjećali superiorno u odnosu na bijelu radničku klasu u “flyover” državama?
Njihova godišnja obilježavanja Kinga ignoriraju njegovu poruku o rasnom napretku i reinkarniraju ga u njihovoj vlastitoj ljutoj rasističkoj slici koja poziva na trajno rasno ratovanje i rasnu superiornost. Oni odbacuju njegovu poruku tolerancije kao krilaticu namijenjenu smirivanju rasističkog bijelog društva.
No, Kingova poruka o važnosti društva slijepog na boje nije bila samo nešto što je rekao jednom kad su ljudi gledali. To je oduvijek bila njegova poruka, ne samo bijelim, već i crnim ljudima, ne samo o budućnosti, već i o njegovoj sadašnjosti. I našoj.
“Moramo krenuti napraviti dobar posao, bez obzira na rasu i toliko dobro da to nitko ne bi mogao napraviti bolje”, tvrdio je. Ta je poruka u oštroj suprotnosti sa sinekurama afirmativne akcije i također pogađa samu bit zašto je zagovarao društvo slijepo na boje i zašto mu se ljevičari protive.
Ljevičari napadaju društvo slijepo na boje kao rasističko jer ono okončava njihov proces dekonstrukcije državnih institucija i povijesti kao sustavno rasističke, dok sve povlače kroz rasne “samokritične sesije” i guraju u umjetne rasne hijerarhije koje se temelje na stradalništvu.
Bijela krhkost i kritička teorije rase opsjednuti su stvaranjem hijerarhije među bijelim ljudima koja se temelji oko “budnosti”. Hijerarhija djeluje samo kad ljudi vide rasu. A politika identiteta koristi Kingovu sliku kao još jednu optužnicu Amerike, istodobno ignorirajući njegovu poruku.
Ali Kinga nisu zanimale hijerarhije bijelih ljevičara, već uzdizanje crnih ljudi.
Njegov argument upućen crnim ljudima razlikovao se od njegove poruke kod Spomenika Lincolnu u tome što je rasnu slijepoću na boje ponudio kao jedini istinski izvor rasnog ponosa.
Kingova verzija politika identiteta zahtijevala je sljepoću na boje jer se nije krenuo boriti za trajno stradalništvo sa svim privilegijama političke plantaže, već za postignuće. Samo rasna sljepoća na boju bi omogućila crnim ljudima postignuća bez zadržavanja i ulagivanja, kako bi shvatili da mogu biti jednako dobri kao bilo tko drugi u Americi.
To je suprotno od poruke zastrašujuće laži koja su od tog vremena postala građanska prava.
I ovdje su mnogi bijeli liberali pogrešno razumjeli Kingov san o svijetu gdje bi se ljudima “sudilo ne po boji njihove kože, već po sadržaju njihovog karaktera”. To nije bila vizija nekakve daleke budućnosti, već stvarnost u sadašnjosti koju je probudio pokret za građanska prava. Sljepoća na boje nije ovisila o nekakvoj dalekoj budućnosti u kojoj će nestati svaki trag rasizma: bio je to strastveni moralni odgovor na rasizam tom trenutku.
“Snagom povijesti nešto se dogodilo Crncu”, objavio je King. “Osjetio je da je netko. Osjetio je da važna stvar o čovjeku nije boja njegove kože ili tekstura njegove kose, već tekstura i kvaliteta njegove duše. S tim novim osjećajem dostojanstva i novim samopoštovanjem, pojavio se novi Crnac”.
Sljepoća na boje nije značila odbijanje priznavanja postojanja rase, već odbijanje stavljanja boje ispred karaktera. Opsjednutost rasom bila je oznaka “segregatora” i “segregiranih” koji su patili od “lažnog osjećaja superiornosti” ili od “lažnog osjećaja inferiornosti”.
Oslobođenje je značilo oslobađanje od rasizma i određivanja sebe prema svojoj rasi.
Kingova poruka je bila da će crnci biti prethodnica društva slijepog na boje. Oni su izdržali ugnjetavanja segregacije i to im je omogućilo da prepoznaju lažnost politike identiteta, opsjednutost rasom u odnosu na karakter i površine nad sadržajem.
Pokret za građanska prava nakon Kinga predstavlja bezdušnu potraga za političkom moći u korist nekolicine privilegiranih i bio bi duboko zabrinut i zgrožen onime što su građanska prava postala.
Građanska su prava postala nerazlučiva od moći demokrata koji su bili vodeći segregacionisti. Rasizam ne treba eliminirati, već iskupiti, to je izvorni grijeh koji će nas uvijek stigmatizirati i koji nikad neće nestati. Rasa je najvažniji element života. Mi moramo vidjeti rasu. Mi moramo prioritizirati rasu. I mi moramo cijeniti ili prezirati svoju rasu iznad svega ostalog.
Poruka demokrata je da smo mi naša rasa. I to je sve što ćemo ikada biti.
To je ono za što su demokrati zamijenili Kingovu poruku. Iako svake godine obilježavaju njegov rođendan, oni zakopavaju njegovu poruku ozdravljenja, tolerancije i poštovanja. King je želio Ameriku u kojoj se može gledati mimo rase. Demokrati ga koriste kako bismo osigurali da to nikad ne činimo.
A to je licemjerno iskrivljavanje njegove poruke i suština naše rasne tragedije.
Demokrati koji slave Kinga tvrde da je njegova poruka društva slijepog na boje rasistička. Ali oni žele da vidimo samo rasu jer je jedina vrsta društva koju žele rasističko društvo.
Kingova vizija bila je ujedinjeno društvo. Njihova je misija trajno podijeliti Amerikance.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
