Što žene žele? Prema jednoj profesorici sa Sveučilišta Kalifornija u Riversideu, odgovor na tu misteriju koja je proganjala Sigmunda Freuda i druge je: druge žene. Što žele muškarci? Ista profesorica vjeruje u odgovor da muškarci žele biti oslobođeni okova toksične muškosti, što bi omogućilo da uživaju više feminizma i rodne “pravednosti” u svojim vezama.
Jane Ward s UC Riverside, autorica Tragedija heteroseksualnosti i profesorica — pazite ovo — studija roda i seksualnosti, prošli je mjesec dala intervju za časopis Insider u kojem je objavila da su istraživanja provedena tijekom pandemije koronavirusa razotkrila “tragediju” bezličnosti heteroseksualnih spolnih odnosa i kontinuiranu mizoginiju heteroseksualnih muškaraca. “Ona žali heteroseksualne ljude, osobito heteroseksualne žene, koje obično prijavljuju neke od najnižih seksualnih zadovoljstva u društvu, rekla je Ward Insideru. Ali njoj je također žao heteroseksualnih muškaraca, koji su zarobljeni u toksično-muškoj kulturi koja ih uči da trebaju, a opet da također omalovažavaju, žene.”
Knjiga Ward hvaljena je u New York Times Book Review (normalno) i u nečem što se naziva Bitch časopis, koji je knjigu nazvao “nježnom lezbijskom intervencijom”. Ona je intervjuirala gotovo 100 muškaraca, žena i “nebinarnih” ljudi različitih seksualnih orijentacija o njihovim razmišljanjima o heteroseksualnosti i zaključila da “iz LGBT perspektive”, biti heteroseksualan je “zapravo vrlo tragično”. Nije jasno je li Ward intervjuirala nekoga o nebinarnim vezama i izgledaju li one tragično iz heteroseksualne perspektive.
Kao primjer, jedna “queer” Europljanka rekla je Ward da joj je žao njezinih heteroseksualnih prijateljica jer moraju trpjeti veze s “okrutnim, bezosjećajnim, egocentričnim ili jednostavno dosadnim muškarcima” — što implicira da su heteroseksualni muškarci tipično okrutni, bezosjećajni, egocentrični i dosadni te da bi njihove partnerice bile sretnije u “queer” vezama budući da žene nikad nisu okrutne, bezosjećajne, egocentrične ili dosadne.
“Heteroseksualna kultura se temelji na pretpostavci da su muškarci i žene doista različite vrste ljudi, da žele različite stvari, imaju različite interese i da su na neki način suprotni”, tvrdi Ward. “I oni se spajaju seksualno i romantično jer se suprotnosti privlače.” Ne, oni se spajaju seksualno i romantično jer se biološki i emocionalno nadopunjuju, a ne zbog suprotnosti. U svakom slučaju, pogled Ward jest da heteroseksualnost nije samo tragična, već je također opasnost za društvo, budući da su “binarne” tradicije, poput zabava otkrivanja rodova i velika vjenčanja, rezultirale požarima i smrtnim slučajevima zbog koronavirusa.
Prema članku, Ward u svojoj knjizi navodi da su prije 19. stoljeća svi bili “cool” što se tiče istospolnih veza i nisu se nazivali hetero- ili homoseksualcima: “Prije toga, ljudi su se upuštali u homoseksualne činove, ali to se smatralo samo činom, a ne vrstom osobe.” Ward nastavlja da je u slučajevima kad je osoba imala spolni odnos s pripadnikom drugog spola to bilo u reproduktivne svrhe, dok je seks s istim spolom bio zasnovan na užitku, a ne na reprodukciji. Oh. U redu.
Insider objašnjava da se
sve promijenilo kad je mađarski novinar Karl-Maria Kertbeny kasnih 1860-ih godina skovao izraze “heteroseksualni” i “homoseksualni”. Psihoterapeuti su počeli sugerirati da je heteroseksualnost superiorna “vrsta” jer dozvoljava razmnožavanje. I tako je rođen romantizirani narativ o binarnom spolu ili ideja da postoje dva spola, muškarac i žena. Ova priča naučila je ljude da su seksualna privlačnost, ljubav i obiteljsko planiranje suprotnih spolova najprirodniji način za obavljanje stvari.
Dakle, nitko prije 1860-ih nije vjerovao da su heteroseksualnost, ljubav i obitelji “najprirodniji način za obavljanje stvari”?
Ward zaključuje: “Mislim da bi u slučaju kad bi muškarci mogli priznati da su pravednost i feminizam zapravo presudni za zdrav i sretan odnos, ako je to nešto što žele, onda bi mogli krenuti dalje u tom smjeru.” Ako vjeruje da bi više feminizma učinilo parove sretnijima i ispunjenijima, onda usprkos godina istraživanja nema pojma o tome što želi većina muškaraca i žena.
U ostalim vijestima o toksičnoj muškosti: neosporno heteroseksualni, bezrezervno muževni glumac Gerald Butler (Pad Olimpa, Građanin opasnih namjera, 300) našao se usred kontroverze zbog južnoafričke TV reklame za pivo Windhoek u kojoj je nastupio. Reklamu je zabranio Državni regulatorni odbor (ARB) te zemlje zbog promicanja — uzdah — “rodnog stereotipiziranja”.
U reklami Butler, kojeg je u odluci ARB opisao kao “mačo filmsku zvijezdu”, prigovara muškom gostu “nježnog izgleda” koji od konobara traži krišku limuna iz njegov Windhoek. “Hej”, dobacuje Butler sa svoje obližnje stolice na šanku, gdje i sam uživa u pivi, “To je Windhoek. To je 100% pivo. Ne treba ti nikakav … limun”, dodaje Butler s jedva suzdržanim prezirom prema toj ideji. Drugi gost uzima gutljaj iz boce i ugodno je iznenađen kad otkrije da je Butler u pravu.
Za većinu gledatelja reklama je bila bezazlena, pa čak i zabavna, osobito s obzirom na Butlerovo alfa-muško prisustvo. No, korporativna i birokratska “budnost” je notorno preosjetljiva i bez smisla za humor, stoga ARB nije odobravao način na koji ovaj scenarij prikazuje “ukorjenjivanje načina na koji bi se muškarac trebao ponašati” i “ukorjenjivanje muškog ponašanja koje je nasilno i koje se počelo označavati kao ‘toksična muškost'”.
Nasilno ponašanje? u reklami nema naznaka da se gost bara osjećao posramljeno ili zastrašeno, samo zatečeno činjenicom da šank dijeli s filmskom zvijezdom. Unatoč tome, ARB se požalio da “neizgovorena priroda komunikacije” sama “čini osobito opasnim — prikazivanje rodnog stereotipa kao toliko normalnim da uopće ne zahtijeva objašnjenje.”
Opasno. Prikazivanje normalnog muškog ponašanja u ovo reklami kao, pa, normalno je opasno. Stoga je zabranjena, budući da, gdje god vlada budnost, normalnost i muškost predstavljaju zločin protiv rodne pravde.
Iako se sve ovo gore čini da lako odbacivim i apsurdnim, u osnovi to predstavlja vrlo ozbiljan kulturno-marksistički imperativ rastavljanja normi kapitalističkog Zapada — ponajprije bioloških normi heteroseksualnosti i nuklearne obitelji, za koju je Marx otvoreno izjavio da se mora ukinuti kako bi se ljudi oslobodili “kmetstva” buržoaskih vrijednosti. Kako bi to postigli, radikalna ljevica je provela više od pola stoljeća blateći majke koje ostaju kod kuće, ocrnjujući muškost kao otrovnu, delegitimizirajući tradicionalni brak istodobno tužeći svakog u siromaštvo koji javno ne slavi istospolne brakove, izmišljajući ono što sad čak i Bijela kuća tvrdi da postoji “beskonačan” broj rodova i zbunjujući školsku djecu o njihovom seksualnom identitetu prije nego što uopće postanu dovoljno stari da shvate kako ga imaju. A ta se agenda uspješno širi diljem Zapadnog svijeta.
To je, a ne heteroseksualnost, ona istinska tragedija.
* Zapamtite da “pravednost” nije isto što i “jednakost”. Pravednost, u leksikonu socijalne pravde, znači sadašnja diskriminaciju u svrhu uravnoteživanja prošle diskriminacije — uravnoteživanje navodnih nejednakosti iz prošlosti ukidanjem tih nejednakosti u sadašnjosti. Pravednost, a ne jednakost (riječ koju više ne čujete), novi je Sveti gral aktivista socijalne pravde, koji nastavljaju pomicati vratnice jer istinska jednakost ne promiče njihovu agendu zauzdavanja društvene, kulturne i političke moći. Stoga, cilj starih građanskih prava, tretiranje svih jednako (jednakost) je passé — doista, ovaj se ideal danas smatra rasizmom i bijelom privilegijom. Cilj novih građanskih prava je posvećivanje posebne pažnje (tj. privilegiranje, iako se to nikad ne naziva tako) stradalničkim skupinama i stavljanje ugnjetavačkih skupina (bijelaca, “heteronormativnih”, itd.) na stražnja sjedala autobusa.
