Demokratski slučaj za opoziv Trumpa započeo je lažnom tvrdnjom da je “predsjednik Trump poticao nasilnu rulju da napadne Kapitol Sjedinjenih Država tijekom zajedničkog zasjedanja” i zaključio lažnom tvrdnjom da je sudjelovao u “pobuni ili ustanku”.
Između te dvije lažne tvrdnje krije se mnoštvo laži, pogrešnog prikazivanja zakona, pogrešnih zaključaka i temeljnih napada na čitav naš politički sustav.
Nije ni čudo što je usprkos medijske histerije i političkog pritiska predsjednik Trump oslobođen neutemeljene optužbe koja se temeljila na mahanju rukama, lupanju po stolu, nula svjedoka i još manje činjenica. Demokrati su svoju optužbu zatrpali terminima poput “poticanja”, “pobune”, “ustanka” i “bune” koristeći ih na način na koji totalitarni režimi označavaju protivljenje njihovom režimu.
Obrambeni tim predsjednika Trumpa na svojoj je strani imao činjenice, dok su demokrati imali laži.
Slučaj za opoziv demokrata lažno je tvrdio da je predsjednik Trump “ugrozio” Kongres.
Navodno ugrožavanje došlo je od “naoružane, bijesne i opasne” rulje čiji su članovi, prema demokratima, vijorili “mnogo američkih zastava” jer su “vjerovali da vrše patriotski čin u službi svog predsjednika”.
Samo demokrati mogu koristiti američke zastave i patriotizam kao dokaz prijetnje.
U međuvremenu, ankete su pokazale da je u rujnu 41% demokrata vjerovalo da postoji opravdanje za nasilje ako Trump pobijedi na izborima.
Ljevičarske skupine pripremale su se “preplaviti ulice” prosvjednicima.
Stranka radnih obitelji je, prema New York Timesu, “bila u kontaktu sa sredstvima za jamčevinu koja bi se mogla aktivirati kao odgovor na masovna uhićenja” i čak imala “fond za prikupljanje novca za obitelji ili bilo koga ubijenog u nasilju na ili oko Dana izbora.”
Pripremanje za prosvjede toliko nasilne da bi ljudi umrli je bijesno i opasno. Kao i 4 od 10 demokrata koji vjeruju da bi nasilje moglo biti opravdano ako predsjednik Trump pobijedi na izborima.
Ali demokrati i njihovi mediji izgradili su lažni narativ kako bi oklevetali republikance kao nasilne.
Demokrati, od zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez nadalje, tvrdili su bez ikakvih dokaza da su bili na rubu smrti. I dok su tvrdnje AOC osobito apsurdne, tijekom borbe između policije i izgrednika nije bilo ispaljenih hitaca. Jedino oružje koje je korišteno bilo je ono dobro poznato iz mnogih drugih nereda: šake, štitovi, palice, razne batine i kemijski sprejevi.
Predsjednik Trump obratio se mnoštvu za koje je znao da je “bilo naoružano i spremno za nasilje”, napisali su demokratski voditelji opoziva Zastupničkog doma u svom pobijanju.
U svom izvornom opozivu, tvrdili su da su “naoružani pobunjenici provalili u Kapitol”.
Čudna je to vrsta pobune i puča u kojoj pobunjenici zapravo nikad ne ispale hitac u zemlji s nekih 400 milijuna komada vatrenog oružja. Policija Kapitola izvukla je svoje oružje i u jednom ga je slučaju koristila, ali nitko zapravo nije pucao u njih. Demokrati, njihovi mediji i politički saveznici u su više navrata bez ikakvih dokaza tvrdili da su senator Mitt Romney i drugi bili na rubu smrti. A opet, jedino nasilje bilo je ono između izgrednika i policije.
Voditelji opoziva tvrde da su se “mnogi bojali za svoje živote”, ali nisu pokazali nikakvih osnova za to.
Novinari i fotografi mogli su snimati fotografije i video snimke izgrednika, ponajviše QAnonovog šamana, bez da su bili napadnuti. Jedini incident napada na novinara uključivao je fotografa AP-a koji je napadnut napolju kad su ga zamijenili s Antifom.
Čini se kako nitko nije dirao novinare unutar Kongresa, unatoč stranačkom neprijateljstvu, ostavljajući malo osnova za vjerovanje da će bilo tko fizički napasti članove Doma ili Senata.
A kamoli ih ubiti.
Demokrati su opetovano tvrdili da su članovi Senata, uključujući Romneyja, bili samo nekoliko minuta udaljeni od svoje smrti kako bi izazvali pristranost porote. To je cinično i neiskreno.
“Predsjednik Trump je osobno odgovoran za poticanje oružanog napada na naše sjedište vlade koje je ugrozilo živote potpredsjednika, članova Kongresa i naših obitelji te onih koji su zaposleni i služe u zakonodavnom ogranku”, zaključili su demokrati.
Jedino oružje bile su palice korištene u razmjeni udaraca s policijom Kapitola. Zlouporaba izraza “oružje” kako bi se opisale palice i štitovi namjerno je obmanjujuće. Demokrati inzistiraju na tvrdnji da su životi svih bili ugroženi, ali to zapravo nikad nisu dokazali.
Nije bilo pobune. Niti je bilo puča. Kad su jednom ušli, nije bilo ničeg drugog osim vandalizma. Skupina prosvjednika napravila je strateški potez provaljivanja na Kapitol, ali nakon ulaska nisu poduzeti napori kako bi se osigurale prostorije, uspostavila obrambena linija, a kamoli bilo koja od fantastičnih tvrdnji o uzimanju taoca ili provođenju pogubljenja.
Kad su jednom ušli, nije bilo plana. Provaljeno je u urede. Dogodilo se nešto vandalizma. Nekoliko izgrednika poziralo je za fotografije. Drugi su surađivali s policijom Kapitola. Atmosfera se nije mogla razlikovati od studentskih okupacija kampusa tijekom šezdesetih godina, kad nitko nije imao pojma što učiniti nakon ulaska u samu zgradu i nije bilo nikoga protiv koga bi mogli prosvjedovati.
Nema opravdanja za nasilno napadanje policajaca. Ali to su neredi, a ne pobuna.
Demokratski opoziv lažno pretvara prosvjed i nerede u pobunu bez stvarnih dokaza da su prosvjednici željeli bilo što drugo osim prosvjedovati protiv ukradenih izbora, s nekolicinom ljudi koji su skandirali nasilne slogane, ali nisu poduzeli nikakve pokušaje kako bi ih zapravo sproveli.
Predsjednik Trump nije mogao biti osuđen za pobunu koja se nikad nije dogodila. Redefiniranje prosvjeda kao pobune, a podršku prosvjedu kao poticanje, značilo bi opoziv gotovo svakog demokrata koji je izabran na funkciju u posljednjih 60 godina.
A dokaza za poticanje bilo je još manje nego za pobunu.
“Održao je zapaljiv govor koji je morao rezultirati nasiljem koje je uslijedilo”, tvrdilo je demokratsko pobijanje.
Demokrati neprestano miješaju riječi zapaljivo i poticanje. Politički govori, uključujući njihove vlastite predstave opoziva, često su zapaljivi. No, to nije poticanje.
Demokratski slučaj za opoziv oslanjao se na Trumpovo korištenje riječi “borba” pred svojim pristašama, istodobno zanemarujući činjenicu da im je rekao da mirno prosvjeduju. Demokratski političari konstantno potiču ljude da se bore za svoje agende. Ako je korištenje riječi “borba” u govoru poticanje, onda je svaki političar u ovoj zemlji kriv zbog poticanja i zbog toga može biti opozvan.
To je poanta koju je iznio obrambeni tim predsjednika Trumpa u video isječcima.
Demokratski slučaj za opoziv lažno je tvrdio da je predsjednik iznio “militaristički zahtjev da se moraju boriti kako bi spriječili ono što se u tom istom trenutku događalo na Kapitolu”.
Ako je govorenje ljudima da se “vraški bore” “militaristički”, što je onda govor “Sad je vrijeme da se vraški borimo” Kirsten Gillibrand i govor bivše senatorice Barbare Boxer u kojem je veličala senatora Harryja Reida i njegovu spremnost za “vrašku borbu”? Je li vraška borba “militaristička” samo kad je izgovara predsjednik Trump?
Demokratski slučaj koji optužuje predsjednika Trumpa za poticanje čak je i započeo primijetivši da je “predsjednik Trump pohvalio Giulianija, rekavši da ‘ima hrabrosti, on se bori'”. Znači li to da Giuliani fizički napada ljude ili se borba odnosi na agresivan rad u korist ostvarenja političkog cilja?
Dovoljno je loše što su demokrati inzistirali da je riječ borba doslovna kad je izgovara Trump, ali predstavlja figurativni govor kad je oni izgovaraju, ali oni isto tako inzistiraju da je ona, kad je izgovara Trump, figurativni govor i militaristički poziv na nasilje kad god im je to prikladno.
“Predsjednik Trump je rekao da bi oni koji marširaju prema Kapitolu trebali to činiti ‘mirno'”, priznali su demokrati, ali su potom tvrdili da je nakon toga govorio “koristeći vrlo zapaljivu retoriku — upravo onu vrstu jezika koja proračunato potiče nasilje”. Kakva je to vrsta retorike?
“Vraški se borite”.
Demokratski argument za poticanje zanemario je doslovno značenje onoga što je predsjednik Trump rekao, inzistirajući na tome da ga Senat ne bi trebao shvatiti ozbiljno kad je pozivao na mirni marš, ali bi trebao pretpostaviti da je, kad je rekao “vraški se borite”, on pozivao na nasilnu pobunu.
“Smisao njegovog govora (i njegov opetovani zahtjev da se “vraški bore” i “pokažu svoju snagu” da spase svoju zemlju) umanjio je svaku želju za mirnim prosvjedima”, tvrdili su demokrati.
Njihov slučaj za opoziv počivao je na neodredivom “smislu”, što je u potpunosti subjektivan argument koji je zanemario ono što je predsjednik Trump zapravo rekao. Demokrati su nakon toga iznijeli još opasniji argument da je Trump poticao na nasilje jer se tada dogodilo nasilje.
“Pobunjenici su sami dali do znanja da su shvatili da slijede zapovijedi predsjednika Trumpa”, tvrdili su demokrati. Također, Sin Sama je vjerovao da slijedi zapovijedi psa. Charles Manson je vjerovao da mu album Beatlesa govori da započne rasni rat. Demokrati su tvrdili da slijede volju Osnivača neustavnim opozivom predsjednika Trumpa. Za poremećeno kriminalno ponašanje Sina Sama, Mansona i demokrata nisu krivi pas, Beatlesi ili Osnivači.
“Video snimke rulje uklanjaju svaku sumnju u to da su riječi predsjednika Trumpa zapravo potaknule gomilu na nasilje”, tvrdili su demokrati, budući da su neki ljudi odgovorili sa “smjesta zauzmite Kapitol!”. To je u skladu s etosom New York Timesa da namjera nije bitna. Ali demokrati iznose još gori argument da se namjera predsjednika Trumpa može zaključiti iz odgovora nekih članova gomile koji su pozvali na zauzimanje Kapitola.
Predsjednik Trump nikad nije pozvao na zauzimanje Kapitola. On je pozvao na mirni prosvjed ispred Kapitola. Niti su demokrati ikad objasnili na koji način bi mu koristilo da itko provali u zgradu, a kamoli “zauzme Kapitol”.
“Govor predsjednika Trumpa nije promicao sigurnost izbora — on je poticao svjetinu da napadne Kongres kako bi preokrenuo slobodne i poštene izbore”, lažno su tvrdili demokrati.
Niti u jednom trenutku predsjednik Trump nije nikoga poticao da napadne Kongres. A na koji način bi provaljivanje u Kongres uopće moglo preokrenuti izbora? Ne bi i nije.
Demokratski slučaj počivao je na potpunoj nepovezanosti između onoga za što su optuživali da je predsjednik Trump želio učiniti i onoga što bi zapravo eventualno mogao postići time.
To je temeljna strukturna slabost. To je razlog zašto je opoziv morao propasti.
Kako biste povjerovali demokratima morali biste tvrditi da bi navodna pobuna preokrenula izbore. Demokrati nikad zapravo nisu objasnili na koji način bi to mogli učiniti. Oni su izgradili glupu i neiskrenu kuću od karata u kojoj riječi znače što god oni žele da znače, u kojoj se dokazi ne moraju zapravo iznositi, a motivi nikad ne poklapati sa stvarnošću.
Predsjednik Trump je želio prosvjede protiv izbora. On nije želio napad. I zasigurno nije imao koristi od nasilnih sukoba između nekih prosvjednika i policije. Upravo suprotno.
Demokrati su prosvjedovali protiv potvrđivanja izbora 2016. godine, i zakonodavno i fizički. U isto vrijeme, demokratski voditelji opoziva optužili su predsjednika Trumpa da je svoje “vlastite političke ambicije stavio iznad naše posvećenosti demokraciji” i time postao kriv za “visoke zločine i prekršaje”.
Ako je osporavanje izbornih rezultata visoki zločin i prekršaj, demokrati su krivi.
No, ponovno, bilo da se radi o vraškoj borbi ili osporavanju izbornih rezultata, nije zločin kad to rade demokrati. U istom slučaju u kojem su demokrati tvrdili da je osporavanje izbora na neki način zločin, oni su ponavljali lažnu tvrdnju da su “Gore i mnogi njegovi politički pristaše mislili da bi osvojio predsjedništvo kad bi svi glasovi na Floridi bili pravilno prebrojani”.
Demokrati mogu implicirati da glasovi na Floridi nisu pravilno prebrojani i da su izbori ukradeni u istom dahu u kojem tvrde da je tvrdnja da su izbori ukradeni napad na zemlju i poticanje na nasilje. Ali to je ono animirajuće licemjerje demokrata.3
Opoziv nije uspio. Ali potom, nikad nije ni mogao uspjeti jer je predodređen za neuspjeh.
Baš kao i laž o Rusiji, opoziv je poslužio kao izgovor za zlouporabu nacionalne sigurnosti. On im je poslužio za raspoređivanje trupa u D.C.-u sve do ožujka. A sad ga planiraju produžiti do jeseni.
Raspoređivanje trupa samo po sebi predstavlja teatar. Baš kao i opoziv, to stvara atmosferu nacionalne izvanredne situacije koja demokratima dozvoljava istraživanje političkih protivnika kao neprijatelja države.
Demokrati su pogrešno opisali nerede kao pobunu. To je također njihovo opravdanje za nacionalnu izvanrednu situaciju.
Baš kao i njihova prethodna kleveta o dosluhu s Rusijom, optužbe ovise o bijesu i lažnim tvrdnjama o hitnoj prijetnji jer demokrati nemaju stvarnih dokaza koji podupiru bilo koju od njihovih optužbi.
Demokrati su lažno tvrdili da su izbori 2016. godine ukradeni pomoću ruske zavjere. Nakon četiri godine prijetnji, kleveta i nereda, oni su za zakašnjenjem objavili da su izborne zavjere poticanje na nasilje. To je zato što su oni čitavo to vrijeme poticali nasilje.
I laž o Rusiji i laž o pobuni predstavljaju izgovor za izvanredno stanje.
Opoziv, kao i laž o Rusiji, nikad nije ništa dokazao, nikad nije objasnio kako je jedna stvar vodila do druge i nikad nije iznio vjerodostojne motive. Umjesto toga, slijedio je demokratski obrazac proglašavanja izvanredne situacije i optuživanja svakoga tko je dovodi u pitanje za izdaju.
A to je uvijek bio temeljni motiv.
Demokrati su od napada na izbore iz lažnih razloga došli do kriminaliziranja osporavanja izbora. No, njihova jedna dosljedna tema bila je optuživanje političkih protivnika da predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, zagovaranje izvanrednog stanja i kretanje prema kriminalizaciji neslaganja.
Opoziv je, kao i tisuće vojnika koji okupiraju D.C., politički teatar. Stvarnost iza teatra želi pomesti Ustav i Povelju o pravima, pravični postupak i slobodne izbore kao da nikad nisu postojali pod izlikom borbe protiv domaćeg terorizma.
A to je ono pravo izvanredno stanje.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
