Dobili smo najnoviju žrtvu kulture otkazivanja: Snjeguljicu. U članku za SFGate, urednice Julie Tremaine i Katie Dowd kritizirale su preuređenu vožnju ‘Snjeguljice’ u Disneylandu jer uključuje scenu ikonskog filmskog poljupca između princa i usnule Snjeguljice.
“On joj daje poljubac”, tvrde autorice, “bez njezina pristanka, dok ona spava, što nikako ne može biti prava ljubav ako samo jedna osoba zna što se događa.” Užas nad užasima! Kao da progon ubojite maćehe nije dovoljan, voljeni lik iz bajke je, zapravo, žrtva kulture silovanja!
“Zašto iznova ne zamislite kraj”, sugeriraju autorice, “u skladu s duhom filma i Snjeguljičinim mjestom u Disneyjevom kanonu, ali koji izbjegava ovaj problem?”
Ostavljajući po strani besmislenu ideju da bi film na neki način mogao ukloniti svoju klimaktičnu scenu i ostati vjeran “duhu filma”, ova kritika “Snjeguljice” osvjetljava ključno pitanje: zaboravili smo kako tumačiti bajke.
Vjerovali ili ne, ove optužbe protiv Snjeguljičinog princa nisu nove. Još tamo 2018. godine, glumica Kristin Bell — koja je posudila glas princezi Ani u Disneyjevom hit filmu “Snježno kraljevstvo” — otkrila je da koristi priču o “Snjeguljici” kako bi sa svojim kćerima razgovarala o suglasnosti. “Ne mislite li da je čudno što princ poljubi Snjeguljicu bez njezinog dopuštenja?”, pitala je. A 2017. godine, japanski profesor po imenu Kazue Muta napisao je u tweetu da je prinčev poljubac zapravo “seksualni napad na osobu bez svijesti”.
Članak SFGate zapalio je internet i pokrenuo žestoku raspravu. Je li Snjeguljičin princ herojski spasitelj ili samo još jedan toksični muškarac? Ova tema je trendirala na Twitteru, a u sukob su se također uključile i velike publikacije.
U britanskom Daily Mailu, Piers Morgan odbacio je kritiku kao još jednu pritužbu “luđačke probuđene brigade”. A USA Today je citirao majku koja je sad zabrinuta zbog vođenja svog 8-godišnjeg sina na tu vožnju. “Razumijem što govori članak SFGatea”, rekla je novinama Amanda Cruz, “natjeralo me da svom dječaku objasnim kad se može, a kad ne može dati poljubac.”
Vrlo očiti odgovor glasi: da princ nije poljubio Snjeguljicu, ona bi nastavila spavati čitavu vječnost, što je, znate, loše. Satirička web stranica Babylon Bee objavila je urnebesan naslov, “Disney će ukloniti problematičan poljubac iz klasičnog filma, Snjeguljica će sad ostati mrtva”.
Međutim, pravi je problem taj što Tremaine, Dowd i svi ostali shvaćaju bajke previše doslovno. Bajke su alegorije. Sve što se u njima nalazi je simbol koji predstavlja nešto drugo.
Kao što Joan Gould objašnjava u svojoj knjizi “Pređenje slame u zlato”, bajke djeluju u okviru “vizualnog koda”. Mitografkinja Marina Warner to naziva “simboličnim esperantom”. Kako god to nazvali, bajke koriste vrstu simboličke stenografije koja im omogućuje prenošenje složenih koncepata u kratkim, lako probavljivim metaforama. “Simbolizam oživljava i prenosi značenje”, objašnjava Warner.
Od priče do priče, simboli su uvijek isti, što nam omogućava da brzo shvatimo univerzalnu istinu koju svaka bajka treba prenijeti. U svojoj knjizi “Smisao i značenje bajki”, dječji psiholog Bruno Bettelheim objašnjava da, na primjer, šuma u bajki predstavlja “mračni, skriveni, gotovo neprobojni svijet naše podsvijesti.” Gould kaže da u bajci, “dobri moraju biti lijepi, dok su zli ružni”, ne zato što se ljepota cijeni iznad svega, već zato što vanjska ljepota predstavlja unutarnju dobrotu.
U Disneyjevoj “Snjeguljici i sedam patuljaka”, princ ima dopuštenje da poljubi Snjeguljicu. On ga samo ne dobiva u pisanom obliku i potpisano u tri primjerka. Kad se Snjeguljica i princ sretnu na početku filma, oni se zaljubljuju. To je ljubav na prvi pogled, ali u jeziku bajki, što nam simbolično govori da je svaki od njih vidio unutarnje ja druge osobe, koje predstavlja njihova vanjska ljepota.
Da je na kraju nije poljubio, princ bi Snjeguljicu osudio na vječni “smrtni san”, budući da je može probuditi samo “prvi poljubac ljubavi”. Činjenica da ju je njegov poljubac zaista probudio dokazuje kako je njihova ljubav prava. Snjeguljičin princ je upravo onakav muškarac kakvog bi majka trebala poželjeti za svoju kćer.
Ljudi poput Tremaine i Down lažno predstavljaju bajke našoj djeci. Oni ih izvlače iz simboličkog i spuštaju u stvarni svijet — mjesto za koje se bajke (kao što i samo ime sugerira) nikad nisu pretvarale da nastanjuju.
Pritom generaciji djece uskraćuju lekcije koje su nas te priče stoljećima podučavale. Kad djevojčica stavi tijaru na glavu i sretno izvuče lepršavu haljinu princeze iz svog ormara, ona ne sudjeluje u pratrijarhalnoj strukturi koja sputava žene — ona se zaogrće u svojoj slavi.
