Rimski je filozof Ciceron jednom rekao da je zahvalnost roditelj svih vrlina. Nije teško vidjeti kako bi to bila istina. Zahvalnost je vrlina koja sadrži mnoge druge vrline. Kako bi bili doista nekome ili za nešto zahvalni, vi također morate biti ponizni, obazrivi i ljubazni. Zahvalnost je sestra velikodušnosti — potonja u davanju, prva u primanju. Ako je jedno prisutno u interakciji, a drugo nije, postoji rizik da će ubrzo biti i jedno i drugo izgubljeno. Svatko tko je ikad pokušao biti dosljedno velikodušan prema uobičajeno nezahvalnoj osobi zna koliko brzo velikodušnost može prerasti u ogorčenje ako niste oprezni.
Iz tog razloga, kao roditelji, provodimo toliko vremena poučavajući našu djecu zahvalnosti. Nakon što odvedete dijete na sladoled ili u zoološki vrt, ili stavite večeru za stol, postoji uobičajeni refren: “Što se kaže?” Dijete promptno uzvikne: “Hvala!” Nadamo se da jednog dana više neće trebati podsjetnik. U međuvremenu, vi tražite “hvala” ne samo kako bi ga naučili lijepim manirima — iako je to jedan od razloga — već da, na dubljoj razini, stvorite u djetetu osjećaj zahvalnosti, koje, prepušteno samo sebi, većinu stvari prirodno uzima zdravo za gotovo. Mi poučavamo zahvalnost ne radi nas, već radi njih. Odgajajte svoje dijete da bude zahvalno i odgojit ćete ga da bude sretno, uravnoteženo i uspješno.
Stoga nimalo ne čudi da u zemlji u kojoj je toliko mnogo ljudi bijesno i depresivno, postoji toliki katastrofalan nedostatak zahvalnosti. Što nas, konačno, dovodi do olimpijke Gwen Berry. Nakon što je ostvarila treće mjesto na olimpijskim kvalifikacijama u bacanju kladiva, Berry je stala na podij i okrenula svoja leđa zastavi tijekom intonacije nacionalne himne. Pred kraj pjesme, pokrila je svoju glavu crnom majicom na kojoj je pisalo “Aktivistička atletičarka”. Očito, sve što je potrebno kako biste u današnje vrijeme bili aktivist je stajati skršenih ruku i duriti se poput mrzovoljnog djeteta.
Objašnjavajući kasnije svoju akrobaciju novinarima, Berry je rekla da je tako reagirala jer je osjećala da je Barjak iskićen zvijezdama (koji svira svaki dan u isto vrijeme) osobno napada. “Osjećala sam se kao u namještaljci. Osjećala sam se kao da su to učinili namjerno i bila sam iskreno bijesna”, rekla je Berry, braneći se. “Razmišljala sam o tome što bih trebala učiniti. Naposljetku sam samo stajala tamo i njihala se. Stavila sam majicu preko glave. Bilo je to stvarno bez poštovanja. Znala sam da su to učinili namjerno, ali bit će sve u redu. Vidim što je bila namjera.”
Da budemo jasni, ona ne govori da je njezino okretanje leđa bilo bez poštovanja. Umjesto toga, ona tvrdi da ljudi koji vode natjecanje nisu poštovali nju podvrgnuvši je neprikladnim prizorima i zvukovima američke zastave i njezine pjesme. Svakako nije iznenađujuće da nepatriotsko, cmizdravo derište također vjeruje da se svijet okreće oko nje. Egocentričnost obično dolazi u paketu s nezahvalnosti.
Naravno, u zdravoj zemlji, olimpijska sportašica koja okrene leđa svojoj vlastitoj zastavi bila bi izbačena iz momčadi i javno osramoćena i posramljena kao beščasna, sramotna glupača što i jest. Ali mi nismo zdrava zemlja, pa će umjesto toga biti slavljena kao nekakva vrsta heroine građanskih prava, koja ustaje protiv ugnjetavanja. Kakve vrste ugnjetavanja? Zbog čega se ona točno ljuti? Na koji je konkretni način ova osoba uopće žrtva? Što je Amerika učinila da je izazvala njezin prezir? Na ovakva se pitanja nikad ne daje niti jedan jasan odgovor. Doista, mnogi ljudi tvrde da imaju duboke pritužbe na Sjedinjene Države, no malo tko od njih može ikad objasniti koja je to točno pritužba. To je vjerojatno zbog toga što njihova pritužba ne proizlazi iz ničeg vanjskog. Izvor je unutanji ri proizlazi iz njihove vlastite patološke nezahvalnosti.
Ova je zemlja mnogo dala Gwen Berry, a sad joj čak pruža i međunarodni forum kako bi se mogla na to požaliti. A opet, to nije dovoljno. Nikad ništa nije. Jedno je voljeti svoju zemlju i biti zahvalan na blagoslovima koje vam je udijelila, istovremeno radeći na poboljšanju njezinih mana i nesavršenosti. To je stav koji bi trebao imati svaki patriot. Ali Gwen Berry, i toliki mnogi poput nje, ne vidi baš ništa dobro u zemlji koji naziva domom. Ona čak ne može podnijeti gledati zastavu ili stajati dvije minute sa svojom rukom na srcu tijekom intoniranja himne. Ona čak ni to ne želi dati svojoj zemlji, u zamjenu za sve što joj je pružila. I ona zasigurno ima pravo na svoju mrzovoljnost i nezahvalnost. Svi Amerikanci mogu biti nesretni, povlašteni i nadureni koliko god žele. Ali nemaju nikakvo Bogom dano pravo da nastave s tim dok predstavljaju zemlju koju preziru na Olimpijskim igrama.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
