Za razliku od drugih religija, proglasio je francuski učenjak iz 19. stoljeća Ernest Renan, islam se “rodio pod punim svjetlom povijesti”. Renanova poanta je, naravno, bila u tome što je, na primjer, Isus tijekom svog života bio nepoznat velikom svijetu izvan Galileje i Judeje, a priča o njegovom životu je postavljena, u mnogim različitim verzijama, tek nekoliko desetljeća nakon njegovog raspeća, dok je Muhamed za vrijeme svog života bio javna osoba neusporedive eminencije — prorok nove religije, zapovjednik vojske koja je osvojila veći dio Arapskog poluotoka te osnivač islamskog carstva koje je, unutar stoljeća nakon njegove smrti, raširilo njegovu religiju od zapadnog djela Sredozemnog mora do onoga što je danas Indija i naposljetku u više navrata zaprijetilo da će zahvatiti čitavu Europu.
No, Renan je bio u krivu. Tijekom posljednjeg stoljeća, dok su arheolozi, izučavatelji tekstova i drugi ispitivali Isusov život iz svih zamislivih kutova — i van svake sumnje utvrdili da je čovjek o čijoj se službi govori u evanđeljima zaista postojao — relativno je malo stručnjaka o islamu, koji su otvorenog uma odlučili istražiti ustaljeni narativ o Muhamedu, otkrilo velike probleme s gotovo svim njegovim aspektima. Stoga su se s vremenom pojavila pitanja je li ta povijesna ličnost — čovjek čija je bogata i avanturistička životna priča odavno ispričana u živopisnim detaljima (i kojeg je časopis Time 1992. godine proglasio najutjecajnijom osobom u ljudskoj povijesti) — zapravo uopće postojala.
To je misao koja oduzima dah i na prvi pogled djeluje neobično, drsko, nemoguće. Za ogromnu većinu muslimana, čak je i puko razmatranje ideje da bi Muhamed mogao biti izmišljeni lik verboten. Većina učenjaka islama ne želi ni blizu toga, jer se boje za svoje živote ili (u najmanju ruku) svoje karijere. No, nekolicina njih koji su se usudili pozabaviti tom mišlju iskopali su neke izuzetno senzacionalne nalaze. Godine 2012., Robert Spencer je sažeo ono što je do sada otkriveno u svojoj izvanrednoj knjizi Je li Muhamed postojao? Istraga o nejasnom podrijetlu islama. Budući da se znanstveni rad na tom području nastavio bez pauze — i iznio još nevjerojatnije dokaze da je povijesni iskaz o Muhamedu treba biti, u najmanju ruku, radikalno revidiran — Spencer je sad izdao revidiranu, proširenu i još razorniju verziju svoje knjige.
A kakva je samo to knjiga! Dakle, nije vam stalo do islama? Pa, kao i uvijek, prvi odgovor na to mora biti: islamu je stalo do vas. A drugi odgovor jest da vas islam ne mora zanimati kako bi vam ova knjiga bila apsolutno neodoljiva. Ako uživate u misterijama, ova knjiga nam donosi nadasve uzbudljivu priču o raznolikom društvu lukavih istraživača — arheologa, lingvista, povjesničara, teoloških stručnjaka — koji su proveli veći dio svojih karijera pokušavajući riješiti ono što je vjerojatno najveća misterija ikad. Čitajući ovu knjigu, poglavlje po poglavlje, osjećamo se kao da povlačimo zavjesu s jedne od najmasovnijih obmana u povijesti čovječanstva.
Krenimo od početka, sa službenom primljenom pričom o Muhamedovom životu. Rođen u Meki oko 570. godine, u svom je ranom životu bio trgovac, a Meka glavno trgovačko središte na važnoj trgovačkoj ruti; potom je 610. godine napisao Kuran, za koji je rekao da mu je diktirao anđeo Gabrijel. Postao je prorok, počeo prikupljati sljedbenike, da bi između 620. i 630. godine vodio vojsku koja je u ime njegove nove religije osvojila veći dio Arapskog poluotoka. Nakon njegove smrti 632. godine, njegovi su nasljednici nastavili zauzimati teritorij i preobraćati pokorene narode na vjeru Kurana, koja ih je učila da se mole okrenuti prema Meki.
Dakle, tako ide priča. Zapravo, povijesna su istraživanja prije svega pokazala da Meka u sedmom stoljeću uopće nije bila trgovačko središte; to je bio prašnjav, zabačen gradić bez nekakve posebne važnosti. Također, većina džamija nije bila okrenuta prema Meki sve do kasnog devetog stoljeća; prije toga većina njih bila je okrenuta prema Petri u današnjem Jordanu. Štoviše, iako postoji obilje zapisa o bitkama koje je vodila arapska vojska — nema nikakvih sumnji u povijesnost njezinih osvajanja — učenjaci su uzalud tražili bilo kakvu referencu suvremenika na Muhameda, islam ili Kuran, koji su navodno bili pokretačka sila tog ratovanja.
Upravo suprotno, novčići iskovani između 650. i 680. u osvojenim arapskim teritorijima zapravo su nosili sliku križa — bez ikakvog spominjanja Muhameda ili bilo čega drugog što danas povezujemo s islamom. Da, na nekim novčićima iz sredine sedmog stoljeća nalazi se riječ “Muhamed” zajedno s likom križa — što je prilično neshvatljiva kombinacija pod islamom. Kako to objasniti? Kao što Spencer primjećuje: “lik na novčiću mogao je evoluirati u Muhameda islama, ali nije bio previše sličan njemu u trenutku izdavanja novčića”. Ili je moguće da Muhamed, što se može prevesti kao “hvaljeni”, u ovom slučaju nije ime, već titula koja se ne odnosi na proroka islama, već na — tako je — Isusa Krista.
Slično tome, arapski natpis na Kupoli na stijeni u Jeruzalemu, dovršenoj 691.-692. godine, danas se rutinski prevodi kao “Muhamed je Božji sluga i Njegov glasnik”. No, više gramatičkog smisla ima čitati to kao “hvaljen bio Božji sluga i Njegov glasnik” — ponovno referenca na Isusa iz Nazareta, a ne na Muhameda iz Meke. Što se tiče tekstualnih dokaza, niti jedan sačuvani dokument iz sedmog stoljeća ne sadrži riječ “musliman” ili “islam” — bizaran nalaz s obzirom na to da su do 700. godine arapske snage osvojile čitavi Bliski Istok i šire, navodno u ime nove vjere. Muhamedovo ime pojavljuje se u jednoj kršćanskoj kronici datiranoj 690. godine, ali ne spominje se Kuran, a njegovo izvješće o vjerskim uvjerenjima arapskih ratnika zvuči prilično različito od islama koji poznajemo danas.
Udžbenici povijesti bilježe da je islam uspostavljen na Arapskom poluotoku do vremena Muhamedove smrti 630. godine. A opet, nemoguće je pronaći zapis suvremenika koji osvajače opisuje kao muslimane — umjesto toga nazivaju ih “Ismaeliti”, “Saraceni”, “Muhadžiri” i “Hagarijanci”. Tek u vrijeme vladavine umajadskog kalifa Abd al-Malika, koje je trajalo od 685. do 705. godine, počinju se pojavljivati reference na “muslimane” i Kuran u povijesnim zapisima, zajedno s “izvješćima o herojskom životu i uzornim djelima Muhameda, proroka islama” (drugim riječima, Spencer i njegovi izvori predlažu da je hadis, prava biblioteka priča o Muhamedu, koji se smatra drugi po važnosti sveti tekst islama iza Kurana, izmišljen od niza osoba iz sebičnih razloga). A prvi spomen Muhamedove smrti pojavljuje se tek stoljeće nakon što se ona navodno dogodila.
Ukratko, što se više dokaza akumulira, to više izgleda da vojnici koji su pokorili Arapski poluotok, navodno u ime islama, nisu bili muslimani, već pogani koji nikad nisu čuli za Muhameda ili Kuran. Što znači da su prorok za kojeg mislimo da je bio njihov zapovjednik i knjiga za koju mislimo da je pružila nadahnuće njihovom vojnom trijumfu, obje kreacije s kraja sedmog stoljeća, plod mašte Adb al-Malika i drugih iz njegovog kruga. A zašto su ih stvorili? Teorija glasi da su na taj način pružili pokorenih narodima brzo rastućeg arapskog carstva — zoroastrijancima i pristašama raznih kršćanskih hereza — osjećaj zajedničkog ispovjednog identiteta. Kao što Spencer kaže, carstvu je “bila potrebna zajednička religija — politička teologija koja će pružiti temelj jedinstvu carstva i osigurati odanost državi. Taj novi prorok je morao biti Arapin, koji je živio duboko unutar Arabije. Da je došao s bilo kojeg drugog područja novog carstva, to bi područje moglo tražiti poseban status i potaknuti stjecanje političke moći na toj osnovi.”
Stoljećima su školsku djecu podučavali da su Muhamed i Kuran uzrokovali trijumf arapskog carstva. Je li umjesto toga slučaj da je trijumf arapskog carstva uzrokovao izum Muhameda i Kurana? Može li biti da je, prema Spencerovim riječima, “prvo došlo carstvo, a kasnije teologija?” Ako je islam zapravo rođen iz političke nužde, to bi sigurno pomoglo objasniti, kao što Spencer ističe, zašto je to oduvijek bila jedinstveno politička vjera koja svojim sljedbenicima nalaže da budu “instrumenti božanske pravde na zemlji” i koja sadrži “ratničke i imperijalne” elemente koji su neodvojivi od njegove teološke jezgre. I ako mislite da se čini malo vjerojatno da Velika laž ovakvih razmjera nikad ne bi mogla uspjeti, samo se sjetite što su demokrati postigli s laži o ruskom dosluhu — i razmislite malo o tome što je bilo moguće izvesti u doba masovne nepismenosti i nula masovnih medija.
Robert Spencer brzo naglašava da je ova knjiga plod desetljeća otkrića mnogih različitih pojedinaca. No, sastavljajući ovaj materijal toliko uvjerljivo i koherentno, Spencer je dao neprocjenjiv doprinos znanju. Ovo je, zasigurno, samo najnoviji dodatak dugoj polici knjiga o islamu, pružajući tako nasušno potrebne ispravke obmanama i iskrivljenjima neiskrenih fabulista poput Karen Armstrong i Tariqa Ramadana. Ipak, niti jedna od Spencerovih knjiga nije potencijalno značajnija od ove, koja čitateljima nudi osobito spektakularno iskustvo: čitati je, jednostavno, znači gledati moćno zdanje islama, u svoj svojoj slavi i veličini, kako polako i tiho nestaje pred našim očima.
