Po načinu na koji ovaj tjedan hvale olimpijsku gimnastičarku Simone Biles, mislili biste da je odlikovana superzvijezda prikazala herojski nastup tijekom ekipnog natjecanja u Tokiju i odvela svoj tim do zlatne medalje.
Istaknute političarke poput Ayanne Pressley i Cori Bush dale su javne izjave u kojima su je pohvalile. Glasnogovornica Bijele kuće izrazila je “zahvalnost i podršku”. Deadspin je slinio nad “najimpresivnijim potezom njezine karijere“. Bivši olimpijci pridružili su se u grupnom zagrljaju. Napisani su članci koji veličaju njezinu hrabrost i izjavljuju da su njezina ovotjedna postignuća poslala svijetu “snažnu poruku“. CNN je njezin nastup nazvao “utjecajnim“. Pozdravljana je zbog svoje snage, zbog “pružanja nevjerojatnog primjera” i zato što je sjajna sportašica i uzor. Ženske zagovaračke skupine su joj zahvalile.
Sve ovo bilo je možda najprekomjernije veličanje ikad iskazano osobi koja je odustala.
To je Simone Biles učinila kako bi zaslužila ovaj burni pljesak. Odustala je. Nakon što se mučila u kvalifikacijskim rundama, a svoj prvi nastup u finalu ženskog ekipnog natjecanja završila neuspješno, Biles se odlučila povući s natjecanja. Najbolja gimnastičarka u ekipi, jedna od najslavnijih američkih olimpijskih sportašica svih vremena, odlučila je napustiti svoju ekipu usred finala. Njezine kolegice iz ekipe završile su druge iza Rusije, dok je Biles primila čak više priznanja nego što bi joj to donijela zlatna medalja.
Bilo je nekih ranih sugeriranja da je Biles bila fizički ozlijeđena. Ali to nije bio slučaj. Biles je od tog vremena objasnila da je napustila natjecanje kako bi se usredotočila na svoje “mentalno zdravlje” i svoju “prisebnost”. Žalila se da Olimpijske igre nisu bile “zabavne” ove godine. “Ove sam Olimpijske igre željela za sebe kad sam došla — a osjećala sam se kao da to još uvijek radim za druge ljude”, rekla je. Vrativši se kasnije na tu temu, rekla je kako je važno “mentalno zdravlje staviti na prvo mjesto” jer ako to ne učinite “nećete uživati u svom sportu”. Požalila se na “pritisak” pod kojim se našla.
S jedne strane, nije ništa užasno iznenađujuće u razlozima koje je navela za svoje odustajanje. Ljudi konstantno odustaju od stvari i to gotovo uvijek čine jer je stvar od koje odustaju preteška i ne previše zabavna. Teško je natjecati se na Olimpijskim igrama. Teško je opravdati velika očekivanja. Mnogo ljudi odustaje kad su stvari teške. Svi smo to u jednom trenutku učinili. Zbog toga, kad netko odustane, obično odmahnemo glavom, kažemo “Šteta” i nastavimo sa svojim životima. Nitko ne sugerira da bi sportaše koji odustanu trebali premazati katranom i posuti perjem na ulici. Dovoljno je biti razočaran i završiti s tim.
Problem je u tome što nas sad nagovaraju ne samo da shvatimo zašto je netko odustao, već da im i zaplješćemo zbog toga. Ono što je zabrinjavajuće u čitavoj priči oko Simone Biles nije samo činjenica da se ženski gimnastičarski tim morao zadovoljiti sa srebrnom medaljom, već da naše kulturne sile žele da slavimo kukavičluk. Kao i uvijek, nije dovoljno samo tolerirati odluku druge osobe ili suosjećati s njezinim problemima. Sad bismo trebali ustati i radosno bodriti ono što bi svi ljudi kroz povijest i većina ljudi koji žive u današnjem svijetu smatrali sramotnim i jadnim. Jedno je reći: “Simone Biles je odustala, ali pokažimo malo empatije.” Sasvim drugo je reći: “Simone Biles je odustala. Nije li to tako hrabro?”
Ne, nije hrabro. Možda je ljudski, možda je razumljivo, ali to je suprotno od hrabrog. Biti hrabar znači odbiti odustati upravo u trenutku kad bi to učinila većina ljudi. Zbog toga se divimo ljudima koji ustraju: jer su rijetki. Onih koji odustaju ima koliko hoćeš. Kukavičluka ne manjka u našem svijetu, a postat će i još učestaliji sad kad smo ga preimenovali u hrabrost. Doista, ako ćemo kukavičluku prepisati nagrade hrabrosti bez truda i odricanja, zašto se uopće zamarati s hrabrošću?
Mnogi branitelji Simone Biles rekli su da je u pravu — da je zapravo uzor — jer prioritizira svoje “mentalno zdravlje” prije svega. U doba “Psihološkog čovjeka“, kad ne postoji ništa važnije od mišljenja o samom sebi, možda nije iznenađenje da bismo trebali čestitati ženi jer je izričito stavila samu sebe ispred svog tima i svoje zemlje. Bi li Tom Brady primio takvu reakciju da je odustao u trećoj četvrtini doigravanja jer se “nije zabavljao” i jer je morao poraditi na svojoj “prisebnosti”?
Takva stvar je gotovo nezamisliva jer se nikad nije dogodila i vjerojatno nikad neće. No, bilo je slučajeva durenja profesionalnih sportaša koji su nekoliko sekundi prerano napustili teren jer su bili frustrirani i tužni zbog teškog poraza. Takav potez smo vidjeli kod, na primjer, LeBrona Jamesa, vjerojatno najvećeg duritelja u cijelom sportu. Obično postoji nekolicina ljudi koji su voljni braniti ovakvu vrstu ponašanja kod sportaša, ali oni nikad nisu bili slavljeni kao ratni heroji na način na koji je to bila Simone Biles i Naomi Osaka prije nje.
Možda ćemo jednog dana i to doživjeti. Možda se brzo približavamo vremenu kad će najbolji sportaši biti oni koji se tijekom natjecanja uspiju osjećati najbolje o sebi. U tom trenutku oni nam uopće neće trebati izvesti bilo kakve sportske podvige. Oni jednostavno mogu stajati u krugu i sami sebi šaputati slatke stvari u uho. Svi na kraju pobjeđuju. Možda to neće biti previše zanimljiv sport za gledatelje, ali barem ćemo znati da ničije mentalno zdravlje nije narušeno.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
