Mike Gonzalez je akademik think-tanka iz Fondacije Heritage koji prati korijene kritičke rasne teorije (CRT) od njemačkih filozofa 1930-ih godina pa sve do Učiteljskog fakulteta Sveučilišta Columbia, Baracka Obame i Black Lives Matter pokreta.
No, najjasniji opis te teorije, kaže on, ne dolazi iz bilo kojeg udžbenika, već iz filma Keanu Reavesa: znanstveno-fantastičnog hita iz 1999. godine, “Matrix” (Matrica).
Najprije kratka povijest.
1930-te: Njemačka
Kritička teorija (CT), intelektualni prethodnik CRT-a, započela je u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća među šačicom marksista koji su težili da se potlačene mase dignu na noge i sruše društvo. Problem je, ako se to može tako nazvati, bio u tome što je postojalo jasno da je većina ljudi zadovoljna svojih životom, uživa u radu i zarađivanju novca te nema preveliku želju za svrgavanjem društva. Kritička teorija imala je za cilj potaknuti marksističku revoluciju u svijetu u kojem radnička klasa nije izgledala nezadovoljna ekonomijom.
“Sam termin ‘kritička teorija’ prvi je formulirao Max Horkheimer, ravnatelj Frankfurtske škole, u eseju iz 1937. godine. Horkheimer i njegov asistent, Herbert Marcuse, vjerovali su da je radnik uvučen u potrošačku kulturu kapitalizma”, rekao je Gonzalez u srijedu za Daily Wire. “On kaže… kapitalizam je previše dobar u proizvodnji robe, stoga radnik ne razumije koliko je zapravo potlačen.”
Kao što je sam Horkheimer rekao: “Marx je imao ideal društva slobodnih ljudskih bića. Vjerovao je da će ovo kapitalističko društvo nužno morati biti savladano solidarnošću izraženom sve većim osiromašenjem radnika. Ta ideja je pogrešna. Ovo društvo u kojem živimo me osiromašuje radnike.”
No, to je zato jer su radnici bili previše glupi da shvate kako bi trebali biti nesretni, nastavio je Horkheimer. “Kritička teorija koju sam kasnije osmislio temelji se na ideji da ne možemo odrediti što je dobro — kako bi dobro, slobodno društvo izgledalo — unutar samog društva u kojem živimo. Nedostaju nam sredstva. Ali u svom radu možemo iznijeti negativne aspekte ovog društva koje želimo promijeniti.”
Ideja je bila poput nečega iz LSD tripa: Iako smo mi, regularna srednja klasa, svi bili sretni, postojao je način na koji možemo vidjeti svijet kojim bismo shvatili da je sve što smo mislili da znamo pogrešno i da bismo, zapravo, trebali biti ljuti. Zbog našeg neuspjeha da vidimo ovu nevidljivu, ali pravu stvarnost, kao što su filozofi mislili da bismo trebali, na neki smo način neprijatelji bili mi.
Gonzalez je proučavao filozofiju kritičkog teoretičara tog doba i saznao da je “Njihovo stajalište bilo da je radnik postao svoj vlastiti tlačitelj jer je prihvatio ideju zemlje, svoje obitelji i kapitalizma. Oni govore da ima “lažnu svijest” jer je nasjeo na “superstrukturu”.”
Zatim je nešto povezao: “Gledam ‘Matrix’ i mislim si, to je ono o čemu govore.”
Morpheus: Matrica je posvuda. Svuda oko nas. Čak i sad, u ovoj sobi. Vidiš je kad pogledaš kroz prozor ili kad upališ televizor. Osjećaš to kad ideš na posao, kad ideš u crkvu, kad plaćaš poreze. To je svijet koji ti je navučen preko očiju da sakrije istinu.
Neo: Koju istinu?
Morpheus: Da si rob Neo…
Matrica je sustav, Neo. Taj sustav je naš neprijatelj. No kad si u njemu i pogledaš oko sebe, što vidiš? Poslovne ljude, učitelje, odvjetnike, stolare. Umove ljudi koje pokušavamo spasiti. No dok to ne učinimo, ti ljudi su dio sustava i samim time naši neprijatelji. Moraš shvatiti, da većina tih ljudi nisu spremni biti isključeni. A mnogi su toliko naviknuti, toliko beznadno ovisni o sustavu, da će se boriti kako bi ga zaštitili.
Tajanstveni i neodredivi “sustav” koji otključava ključ zašto su stvari zapravo loše kad mislimo da su dobre “jest kritička teorija. Možda mislite da ste sretni, ali ste zapravo potlačeni. Mi vam samo moramo pomoći da otkrijete tu istinu”, rekao je Gonzalez.
1960-te: Učiteljski fakultet
Kad je Treći Reich stigao u Njemačku, Frankfurtska škola je pobjegla u Ameriku, a njezini su akademici pronašli svoj dom na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta Columbia. Marksizam nije radio, a čudni filozofski obrat također nije uvjerio “lumpenproletarijat” — radničku klasu za koju su socijalistički lideri rekli da se bore, ali koja je bila previše glupa da bi to cijenila — da zahtijeva revoluciju. No, na novom kontinentu došla je i prilika za novu strategiju. “Prije nego što se ova pobuna dogodi, kritička teorija se mora amerikanizirati”, rekao je Gonzalez. To je značilo prebacivanje s klase na rasu.
Tražeći ovaj “zamjenski proletarijat”, Herbert Marcuse se zaustavio na manjinama u SAD-u. “Stanovništvo geta moglo bi postati prvi masovni temelj pobune”, napisao je bijeli njemački filozof 1969. godine. “Ograničeno na mala područja življenja i umiranja, ono se može lakše organizirati i usmjeravati.”
1970-te: Pravni fakulteti
U isto vrijeme, kritička teorija je također primijenila svoje ideje o nevidljivim “sustavima” tlačenja na pravni sustav.
“Počevši od 1970-ih, profesori i studenti prava počinju primjenjivati CT i ideju o ‘superstrukturi’ na pravni sustav. Baš kao što je kritička teorija posijala nepovjerenje u institucije, kritička pravna teorija je to učinila sa zakonom: “Zakon nije neutralan. A čak i ako je, rezultati nisu””, rekao je Gonzalez.
“Ljudi počinju shvaćati, ovo će biti vrlo loše za pravni sustav. Pravni sustav zahtijeva ne samo sudove i zatvore, već i sve nas da vjerujemo u zakon, da postoji takva stvar i da ga se moramo pridržavati da bi postojalo društvo. Kritička pravna teorija to potkopava.”
Bez obzira na to, mali broj radikalnih studenata prava, od kojih su mnogi bili crni, gurali su teoriju dalje. “Rekli su da je istina da postoji superstruktura. Ali jedna stvar vam je promakla: svi su bijeli. Izvorni kritički pravni teoretičari vjerovali su da rasa ne postoji ili da nije toliko važna. Oni su počeli su tvrditi da je rasa najvažnija stvar.”
1990-te: Rasa zamjenjuje pravo
Konferencija održana 1989. godine u samostanu u Madisonu, državi Wisconsin, označila je rođenje najrasijaliziranijeg soja markuzeanske teorije, s troje osnivača, Kimberle Crenshaw, Richarda Delgada i Derricka Bella u publici.
“Okupljali smo se u tom samostanu dva i pol dana, oko stola u asketskoj sobi s vitražima i raspelima — čudno mjesto za hrpu marksista — i razradili niz načela”, rekao je kasnije Delgado.
Teoretičari kritičke rase “počeli su pokušavati istjerati svoje bijele kolege”, u kritičkim pravnim studijama, rekao je Gonzalez, “govoreći vi nemate proživljeno iskustvo… A budući da su marksisti, oni su se osjetili krivima pa su [otišli].”
Bell, prvi crni stalni profesor na Harvardu, započeo je održavati prosvjede pokušavajući natjerati Harvard da zaposle druge koji dijele njihovu ideologiju, uključujući prosvjed 1990. godine na kojem je Barack Obama održao govor. “Otvorite svoja srca i svoje umove riječima profesora Derricka Bella”, govorio je mladi Obama.
Druga praktičarka, Angela Davis, kasnije je utjecala na Black Lives Matter, rekao je Gonzalez, koji je autor knjige objavljene 2020. godine “Zavjera za promjenu Amerike: Kako politika identiteta dijeli Zemlju slobodnih” i nadolazeće knjige “BLM: Stvaranje nove marksističke revolucije“.
2010-te: K-12 (od vrtića do 12. razreda)
“I tako postaje dominantna, ali u stvarnosti zadržana samo na sveučilištima do otprilike 2011. godine, kad zapravo počne utjecati na K-12. Prije otprilike 10 godina, stvari se počinju mijenjati, CRT je počeo prodirati u obrazovni sustav”, rekao je Gonzalez — donekle bez znanja roditelja sve dok koronavirus nije doveo do virtualne škole.
Tamo ona uključuje fantazije poput toga da je meritokracija mit, da bi ravnopravnost trebala biti zamijenjena pravičnošću ili da su mala djeca inherentno rasijalizirana.
Naravno, ogromna negativnost kritičke rasne teorije nije nešto čemu bi se većina roditelja bilo koje rase složila izložiti svoju djecu. “Derrick Bell uvijek iznova piše da će crni ljudi uvijek biti podređeni, da nikad neće steći potpunu ravnopravnost”, rekao je Gonzalez. “Oni nazivaju bijelu djecu rasistima što je oblik zlostavljanja djece i užasno. Ali reći crnoj djeci da je čitanje i pisanje bijela stvar je odurno, to je lažno i nešto što bi rekao KKK.”
Zbog svoje očigledne rubne prirode, škole govore da ne podučavaju CRT — što je istina: one ga ne podučavaju, one ga prakticiraju.
“Ono što zapravo misle jest da ne zadaju Derricka Bella u trećem razredu. Naravno da ne. Meni je bio potreban aspirin kako bi ga pročitao, a ja sam odrasla osoba. Ono što rade je prakticiranje ideja o kojima je pisao. Oni rade stvari kao što su, recimo, govorenje da napravite korak nazad ili naprijed na temelju svoje privilegije.”
Na kraju dana, terminologija bi trebala biti nevažna pri tome je li nešto vrijedno osude. “Vi dijelite djecu po rasi. Možete to nazvati kako god želite, nazovite to Disneyland. Nije važno, to je ilegalno”, rekao je Gonzalez.
Shvaćali učitelji to ili ne, te ideje vuku podrijetlo od šačice bijelih akademika koji su gotovo 100 godina pokušavali potaknuti podjele u društvu. Dakle, kako prepoznati CRT u školi vašeg djeteta?
“Glavno uvjerenje jest da rasizam više nije odluka koju donose ljudi, to je samo sustav. Sve što to podučava je kritička rasna teorija i nemojte dopustiti nikome da vam kaže suprotno”, rekao je Gonzalez,
