Već godinu i pol dana patimo od pandemije virusa koja je za većinu nas postala alfa i omega svakodnevnog života. Ne mislimo na ništa drugo i organiziramo svoje živote oko anksioznosti koje izazivaju mediji, konstantno mijenjajuća medicinska izvješća i vladine uredbe. Nosimo maske. Držimo distancu između sebe i svojih bližnjih. Izoliramo se. Stojimo u redu za ono što se čini kao beskrajni slijed injekcija. Gutamo vijesti kao da su istina. Žrtve smo onoga što se naziva “privlačnošću straha“, koja se definira kao “uvjerljiva poruka koja pokušava pobuditi strah u svrhu preusmjeravanja ponašanja putem prijetnje predstojeće opasnosti ili štete”.
A opet, u našoj ovisnosti o doktrini i aparaturi COVID industrije, previše nas propustilo je sagledati širu sliku. “Možda u svemu tome postoji nešto mračnije i zlokobnije”, primijetio je Jeffrey Tucker u svojoj knjizi Sloboda ili zaključavanje. Jer doista postoji pandemija koja je proširila svoje patogene diljem svijeta i zahvatila Zapad bolešću od koje se možda nikad neće oporaviti, svojevrsnom virusnom infekcijom od koje možda nema neposrednog ili čak dugoročnog bijega. Suočavamo se s krivuljom koja se možda neće moći izravnati u doglednoj budućnosti.
To je politička bolest za koju imamo mnogo naziva — progresivizam, budnost, Agenda 2030., Veliki reset, itd. — ali svi oni se svrstavaju pod okrilje ljevice i približavaju u fazama ili “valovima”. Prisjetimo se službenog izraelskog virologa Salmana Zarka koji nas je informirao da je “od sad nadalje ovo naš život, u valovima”. Mogli bismo reći da je socijalna država prvi val; “demokratski socijalizam” drugi; potpuni, neprerušeni socijalizam treći; a apsolutna tiranija komunizma četvrti.
Istina, analogija s COVID režimom djelomično je narušena budući da je, u transpoziciji koju predlažem, cilj sama bolest, a revakcinacija se ne može smatrati preventivnom. (Mnogi će tvrditi da je to slučaj i kod medicinske pandemije, ali to trenutačno nije važno.) Međutim, u korelacijskom scenariju, “revakcinacija” bi se trebala smatrati društvenim i kulturnim “injekcijama” čija je krajnja svrha produžiti zaraznost političke pandemije. Na primjer, mandati za “zdravlje i sigurnost” — to jest, službena retorika — osmišljeni su kako bi uvjerili ljude da se brinu za njih, čineći ih tako pokornima i poslušnima; ili “COVID putovnice” — to jest, identifikacijski dokumenti — čiji je cilj razbiti društveno jedinstvo stvaranjem suglasne klase propagandiziranih građana i klase izopćenika podložne oštrim mjerama represije i isključenosti.
Ova analogija možda nije toliko nategnuta koliko se isprva čini. Uostalom, građani državnog kolektiva uvjetuju se kako bi svoje političke vladare smatrali prividnim dobročiniteljima, koji im žele sve najbolje. Oni koji se opiru — politički “necijepljeni” — smatraju se zločincima, agentima subverzije, neprijateljima države, društvenim izgnanicima te naposljetku izdajicama koje treba internirati, izopćiti ili kazniti na neki drugi način. U ovoj usporedbi, ono što nazivamo “varijantama bijega” samo su specifični aspekti četvrtog vala, specifične manifestacije društvene i političke dominacije primijenjene na lokalne uvjete. “Nova politika”, za koju je slučaj COVID prikladna izlika i izgovor — “generalna proba” za jednostranačku državu, piše Cherlyn Chumley u Zaključavanje: Socijalistički plan za oduzimanje vaše slobode — postat će autoritarna dispenzacija prema kojoj ćemo biti osuđeni živjeti. A nova politika je redivivus stare politike, pandemija ljevičarstva s namjerom uništenja uobičajenog, demokratskog života prava i sloboda koji smo poznavali i uzimali zdravo za gotovo nekoliko posljednjih generacija.
COVID je virus koji će zauvijek biti s nama, poput obične prehlade i gripe. Pošast ljevičarstva u svojim raznim oblicima, u konačnici komunizmu, također je vječita prijetnja koja kruži planetom poput SARS viriona. A kao i u svakom despotskom režimu, vladajuća elita će uvijek imati privilegije i izuzeća, ali ne i oni kojima vladaju: sloboda kršenja pravila, prednost akumuliranja kapitala, privatna i neometana putovanja, posebne pogodnosti za obitelji, prijatelje i suradnike, pristup najboljim medicinskim ustanovama i apsolutno vršenje moći — upravo ono što smo vidjeli kod COVID hijerarhije medicinskih stručnjaka i političkih vlasti. Čini se kako je službeni odgovor na COVID strategija i priprema za nešto daleko smrtonosnije, patologiju upravljanja koja se temelji na ekonomskoj prijetnji, masovnom nadziranju, policijskoj represiji i unitarnoj državnoj kontroli, kao što to vidimo u mnogim Zapadnim zemljama poput Australije, Kanade i SAD-a pod Bidenom. Kao što je dr. Peter Breggin objasnio u svom monumentalnom djelu COVID-19 i globalni predatori, to je uloga “vojno civilne fuzije [koja je] priroda totalitarne države”.
Moramo priznati da komunizam napreduje na mnogim frontovima i, kao što smo napomenuli, pod raznim denominacijama, u svojim nastojanjima oživljavanja Marxovog sna o globalnoj hegemoniji. Naravno, situacija “na terenu” se promijenila od Marxovih dana. Njegov novi slogan bi mogao glasiti: Oligarsi svih zemalja, ujedinite se! No, nemojmo se zavaravati. Ljevičarstvo je super-širitelj. To je COVID pod drugim imenom. To je virus misli s posljedicama u stvarnom svijetu. To je ona prava pandemija.
Naravno, komunizam nikad nećemo svesti na nulu. Protiv njega ne postoje čudesna cjepiva, ali postoje terapijske mjere za zaustavljanje opsega njegova širenja. Kako Breggin savjetuje: “Ne biste se trebali osjećati bespomoćnima. To bi vas trebalo potaknuti da s razumom pogledate što se događa u svijetu… osim ako se ne ujedinimo protiv implementacije ovog plana, nitko od nas neće imati sretan kraj.”
Iako se ljevičarski patogen i njegova krajnja točka u komunizmu ne mogu iskorijeniti, on se, poput COVID-a, može liječiti razumom i odgovornim mjerama: obrazovanjem, političkom mudrošću, poznavanjem povijesti, osobnom hrabrošću, falangom patriota koji se ne mogu zastrašiti i koji neće dozvoliti gaženje Ustava te, da, gdje je potrebno, militantnom karantenom. Oporavak je moguć i imunitet krda se može postići. Barem se tako nadamo.
