Bidenova administracija sudjeluje na 26. “Konferenciji stranaka” UN-a (COP), godišnjem summitu o onome što se svojedobno zvalo “globalno zatopljenje”, ali se sad naziva “klimatskim promjenama”. Trideset tisuća vladinih dužnosnika, uključujući čelnike država koji poziraju za fotografije, vladine birokrate koji uživaju u izletu financiranom od strane poreznih obveznika, zajedno s bučnim aktivistima, nevladinim organizacijama i korporativnim varalicama “zelene energije” koji love dodatne subvencije — svi oni izbacuju na tone CO2 u atmosferu kako bi prisustvovali summitu, ostavljajući za sobom ugljični otisak veličine King Konga.
Kao i na prethodnim COP sastancima, bit će puno moralnog prenemaganja, apokaliptične retorike i velikih obećanja, ali vrlo malo stvari od praktične koristi.
Američki progresivci vole ovakva klimatska sveta okupljanja, koja zadovoljavaju njihove razne ideološke šibolete i demonstriraju njihovu superiornu moralnost i predanost “znanosti”. Ljevičarski “Zeleni” ili “lubenice” — Zeleni izvana, Crveni iznutra — smatraju environmentalizam općenito prikladnim oružjem za diskreditiranje slobodnotržišnog kapitalizma, a naročito SAD-a jer su se usudili odbaciti komunističku supersilu u ropotarnicu povijesti. Demokrati, koji poput socijalista “nikad ne dopuštaju da dobra kriza propadne”, smatraju jezive apokaliptične fantazije o “globalnom zatopljenju” dobrim izgovorom za redistribuciju više novca poreznih obveznika svojim političkim klijentima. I tako će korporativni iznuđivači čiste energije i rasni huškači dobiti novac od programa poput onih u predloženom zakonodavstvu “klimatskih reformi” teškom 550 milijardi dolara u svrhu istraživanja i ublažavanja “različitih utjecaja” klimatskih promjena na “obojene zajednice”.
I, naravno, demokrati smatraju da je antropogeno, katastrofalno globalno zatopljenje (ACGW) prilika za blaćenje svojih političkih neprijatelja kao “poricatelje”, “luđake” i nevjernike u znanost koji se “drže oružja i religije” i koji su, nemojte zaboraviti, također i “rasisti” i “ksenofobi”. Onda je tu i omraženi Donald Trump, koji se povukao iz Pariškog sporazuma izraslog iz prethodnog COP sporazuma. To je za demokrate bio gnjusan čin bogohuljenja koji je ukaljao globalistički trijumf Baracka Obame, potpisnika tog sporazuma, kao i još jedan znak tvrdoglavog otpora njihovih neprijatelja “međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima” globalne vladajuće klase.
Govoreći o Obami, Steven Groves iz Fondacije Heritage prisjetio se u intervjuu da je na COP-u 2009. godine Obama “obećao da će do 2020. godine najbogatije svjetske nacije dati 100 milijardi dolara godišnje kako bi pomogle najsiromašnijim zemljama svijeta u borbi protiv klimatskih promjena”. Groves je nastavio: “Evo nas ovdje u 2021. godini, [i] nikad nije skupljeno 100 milijardi dolara, a kamoli 100 milijardi dolara godišnje”, dodajući da “100 milijardi dolara nema niti u jednom zelenom klimatskom fondu, niti postoje bilo kakvi izgledi da će postojati 100 milijardi dolara”. A čak i kad bi postojao takav fond, koja bi nacija držala odgovornima zabušante koji bi odbili dati svoj doprinos?
Još gore, s obzirom na očajne rezultate bilijuna dolara raznih vrsta inozemne pomoći Zapadnih zemalja, što mislimo da bi bila sudbina takvih donacija? Dobro znamo gdje bi završile: u švicarskim bankama na računima korumpiranih državnih dužnosnika i u džepovima raznih prevaranata “čiste energije”. I čak i kad bismo mogli osigurati da će novac biti pošteno potrošen, čisto ludilo ga je upucavati na vjetrenjače, solarne panele i električne automobile u zemljama u razvoju ili siromašnim zemljama kojima je potrebna jeftina energija. Izgradnja više električnih elektrana, bilo da su na ugljen ili prirodni plin, bila bi daleko veća blagodat milijunima ljudi kojima nedostaje električne energije i koji se za gorivo oslanjaju na drvo, drveni ugljen ili balegu, što ih dovodi u opasnost od bolesti pluća i očiju. Kad jednom budu imali dovoljno pouzdane energije kako bi svoje ekonomije učinili produktivnijim i povećaju bogatstvo, tada će si moći priuštiti moralna prenemaganja ili environmentalističke fantazije nas bogatih Zapadnjaka.
Dakle, bilo koji sporazumi ili protokoli dogovoreni na summitu, čak i ako se implementiraju, ne bi dovoljno smanjili zatopljenje koje nas navodno vodi u katastrofu. Bez obzira na štetu našim ekonomijama na koju bi bogati Zapad mogao pristati, zemlje poput Kine — koja emitira dvostruko više stakleničkih plinova od SAD-a i više od svih razvijenih zemalja zajedno — i Indije, trećeg najvećeg emitera, neće se pridržavati bez obzira na to što govore pred kamerama ili prilikom zajedničkih fotografiranja. Oni ne namjeravaju uništiti svoje ekonomije zbog stotinu godina stare hipoteze i hrpe kontradiktornih računalnih modela. Takva vrsta zabludnog ponašanja luksuz je razmaženih bogataša.
Dakle, o čemu se zapravo ovdje radi? Prvo, održavanje iluzije da je takozvani “međunarodni poredak utemeljen na pravilima” nužan za stvaranje globalnog mira, prosperiteta i pravde. Velike spektakularne konferencije, sa snimcima svjetskih čelnika koji se cerekaju i rukuju, a potom izdaju značajne izjave o tome kako rade na spašavanju svijeta od izumiranja, podupiru tu iluziju. No, kad je riječ o akciji, predvodnica zelenog kulta Greta Thunberg je u pravu: “Izgradi bolje. Bla, bla, bla. Zelena ekonomija. Bla, bla, bla. Neto-nula do 2050. godine. Bla, bla, bla”, rekla je u rujnu. Istinski vjernik može namirisati farizeje kilometar daleko.
Činjenica je da su pretpostavke u pozadini “novog svjetskog poretka”, kao što ga je nazvao George H.W. Bush, jednako dubiozne kao što su to bile 1923. godine kad je glavni tajnik Lige naroda, Sir Eric Drummond, upotrijebio tu istu frazu kako bi opisao “javni zakon novog svjetskog poretka koji je uspostavila Liga”. Ondašnje nacije, kao i današnjih 195 nacija, nemaju “harmoniju interesa” koji ih ujedinjuju u njihovim ciljevima i težnjama. Njihove nacionalne identitete oblikuju njihovi različiti običaji, tradicije, kulture, jezici i povijesti. To znači da će njihovi nacionalni interesi, bez obzira na to koliko ad hoc ili prolaznih, neprovedivih sporazuma ili ugovora potpišu, često biti nulte sume ili u sukobu s onima drugih nacija.
I za većinu svijeta, ti interesi uključuju razvoj njihovih ekonomija, bilo u korist ljudi ili vladajućeg režima, što zahtijeva jeftinu energiju koju pružaju fosilna goriva. Naravno, oni udovoljavaju “novom svjetskom poretku” dominirajućeg Zapada i sudjeluju u njegovim institucijama poput UN-a ili COP-a, budući da nude mogućnosti služenja njihovim nacionalnim interesima bez obzira na to koliko oni štetni bili navodnim načelima na kojima su te institucije osnovane — i, u slučaju COP-a, kako bi pružile mogućnost izvlačenja mita od Zapada.
Doista, čitavu ACGW industriju u početku su devedesetih godina promicale zemlje u razvoju koje su uvidjele priliku korištenja pomodne krivnje Zapadnih kognitivnih elita zbog kolonijalizma, imperijalizma i “rasizma”. Budući da je Zapad stvorio industrijalizam i energetske tehnologije koje su ga pokretale, zašto ostatak svijeta ne bi dobio kompenzaciju za naknadne troškove? Zašto bi siromašnije zemlje u razvoju trebale plaćati čišćenje nereda koji je uzrokovao Zapad?
I konačno, vladini dužnosnici i birokrati koji sudjeluju na ovim klimatskim “summitima” i potpisuju razne isprazne “sporazume” uglavnom služe svojim potrebama odnosa s javnošću, pružajući mogućnosti bogatim nacijama da pokažu svoj superiorni moral i brigu za “planet”. I mislim da mnogi od njih to znaju. Ako je, na primjer, Bidenova administracija bila iskrena u pogledu smanjenja emisija, zašto, kako ističe Steven Groves, “pored ogromne cijene predsjedničke posjete konferencijskom centru na stranom tlu, Biden šalje više od deset članova kabineta i visokih dužnosnika administracije u Glasgow”, a “ugljični otisak velike Bidenove delegacije tek treba biti otkriven”?
No, potvrda Zapadnog političkog licemjera jest odbacivanje dokazano obnovljivog, čistog izvora energije — nuklearne energije. Posvetiti više sredstava razvoju naprednih malih modularnih reaktora, koji su svestraniji i sigurniji od postojećih behemota, ima više smisla od promicanja više vjetroturbina i solarnih panela, te trošenja milijardi dolara na podmićivanje kupaca kako bi kupili električne automobile, čija proizvodnja rezultira s više emisija nego što će sami automobil smanjiti tijekom svog životnog vijeka. Ili što kažete na prelazak na mnogo čišći prirodni plin, nešto čega ova zemlja ima mnogo i što ne preopterećuje električnu mrežu kao što bi to učinili električni automobili kad bi, kao što je guverner Kalifornije Gavin Newsom naredio, sva vozila na benzin zamijenili električnim automobilima? No, poduzimanje tih koraka udaljilo bi varalice i lobiste “čiste energije” od novaca poreznih obveznika.
Vladini birokrati koji se okupljaju u Glasgowu sve to znaju. Oni znaju da se “neto nula emisije” do 2050. godine, environmentalistički Sveti Gral, neće dogoditi, kao što električna vozila neće zamijeniti ona na benzin. Oni znaju da će plaćanje ovih nebuloznih klimatskih politika otuđiti njihove birače. Osobito u ovoj zemlji, globalno zatopljenje daleko je na popisu zabrinutosti birača kojima zahtijevaju pažnju i sredstva. Političari znaju ljudima ne mogu prodati ideju trošenja bilijuna dolara na fantazije. Ali oni nastavljaju pohoditi summite i signalizirati vrlinu svijetu jer to zadovoljava njihove kolege elite u EU. Oni žele biti dio globalističkog “kluba” u koji je francuski predsjednik Macron poželio dobrodošlicu Bidenu nakon izbora.
Za globalnu elitu to znači Ameriku koja žrtvuje svoje interese onima drugih nacija, čak i ako Amerikanci trpe visoke cijene benzina i skuplje regulacije. Ali udovoljavanje drugim nacijama ne uklapa se u ustavni opis posla predsjednika.
