Fosilna goriva. Niti jedne dvije riječi ne izazivaju veće gađenje u 21. stoljeću. Čitatelji novina s krajnjim prezirom izgovaraju ove riječi. Zeleni aktivisti govore o fosilnim gorivima s istim zastrašujućim, uvredljivim tonovima kao i srednjovjekovni kršćani kad su govorili o Belzebubu. Googlajte ove dvije riječi i bit ćete počašćeni nizom fotografija crnih, zagušujućih tvornica. “Zadržite ih u zemlji”, viču environmentalisti, uvjereni da je kopanje ugljena, nafte i plina te naše izgaranje ovih dugo spavajućih goriva u svrhu stvaranja energije dovelo naš planet u pakao zagađenja. Kult smrti Pobune zbog izumiranja maršira iza transparenata koji proglašavaju “Fosilna goriva = smrt”. Ovi iskopani fosili “potpiruju apokalipsu”, tvrde akademici.
Nemilosrdna demonizacija fosilnih goriva seže do samog vrha političkog života. Veliki i dobri proveli su proteklih tjedan dana na COP26 pitajući se naglas kad bi se fosilna goriva mogla postupno ukinuti. Nacrt teksta COP26 sporazuma sadrži, prema riječima CNN-a, “jezik bez presedana u vezi fosilnih goriva”. Poziva na ubrzanje “postupnog ukidanja neoslabljene energije iz ugljena i neučinkovitih subvencija za fosilna goriva”. Naravno da čak ni ova obećanja nisu dovoljna eko-doomsterima koji danas dominiraju političkim i medijskim raspravama i koji su uvjereni da je izlaganje čovječanstva zlom crnom mulju nafte i ugljena bila neublažena katastrofa za naš planet. Oni žele drastično smanjenje u uporabi fosilnih goriva sad. “Potrebni su nam hitni, duboki rezovi u emisijama ovo stoljeće”, rekla je Caroline Lucas iz britanske Zelene stranke.
Grozničavo preziranje fosilnih goriva ujedinjuje ljude diljem političkog spektra. Svojedobno klimatski skeptik Boris Johnson ovih je dana nerazlučiv od environmentalističke proročice propasti Grete Thunberg. Oboje su koristili svoju platformu na ili oko COP26 kako bi demonizirali britansku industrijsku revoluciju, koja je naravno bila pokretana izgaranjem ugljena. Time je počelo otkucavanje sata “sudnjeg dana”, luđački je tvrdio Boris. Kapitalisti i antikapitalisti podjednako bijesne na fosilna goriva. BP se jednom rebrendirao Beyond Petroleum (nakon petroleja — op. a.). Dva potomka kapitalističkih dinastija Rockefeller i Getty napisala su članak za Guardian uoči COP26 pod nazivom: “Fosilna goriva su obogatila naše obitelji. Sad želimo okončanje ove industrije.” U međuvremenu, samozvani antikapitalisti izlaze na ulice i zahtijevaju okončanje naftne industrije i zatvaranje rudnika ugljena, zvučeći pritom više tačerski nego trockistički.
Gdje god se okrenemo, fosilna su goriva na lošem glasu. Ona su, očigledno, izvor svih naših nevolja. Moramo ih ostaviti zakopanima, u utrobi Zemlje, zauvijek. Postoji samo jedan problem s ovim brzopletim, hiperboličkim napadom na fosilna goriva: sve u vezi s njim je pogrešno. Daleko od toga da uništavaju život na Zemlji, naše otkrivanje i iskorištavanje ovih goriva uvelike su ga poboljšali. Da nije bilo ljudskog oslobađanja drevnog sunčevog svjetla zarobljenog u ugljenu ili našeg izgaranja nafte koja je nastala kemijskim reakcijama u morima pretpovijesnog doba, modernost kakvu poznajemo jednostavno ne bi postojala. Fosilna goriva dala su nam bogatstvo, udobnost i slobode u kojima uživamo na Zapadu, a to upravo sad čine i za zemlje u razvoju poput Kine, Indije i Brazila. Moramo potpuno preokrenuti scenarij o fosilnim gorivima. Ona ne bi smjela biti demonizirana; ona bi trebala biti slavljena jer su pomogla radikalno poboljšati ljudsko postojanje.
Prva stvar koju treba primijetiti u vezi zahtjeva o “zadržavanju fosilnih goriva u zemlji” jest koliko je on zapanjujuće glup i bešćutan. Fosilna goriva daju nam ogromnu većinu svjetske energije. Golema većina sve topline, električne energije i goriva potrebnih čovječanstvu kako bi otjerali hladnoću, stvorili svjetlost, proizvodili hranu, napravili i pokretali strojeve, transportirali robu i osnovne potrepštine, napajali bolnice i općenito se zaštitili od hirova i bolesti prirode dolazi od ugljena, nafte i plina koje bismo navodno trebali prezirati. Prema Statističkom pregledu svjetske energije 2020. godine, ne manje od 84 posto svjetske energije dolazi iz fosilnih goriva. Nafta opskrbljuje 33 posto svjetske energije, ugljen 27 posto, a prirodni plin 24 posto. Postoji nešto istinski bizarno, ako ne i krajnje perverzno, u vezi svijeta u kojem nas škole educiraju, a politička klasa instruira da osjećamo strah i mržnju prema fosilnim gorivima koja podupiru gotovo sve aspekte naših života. Goriva koja daju energiju proizvodnji, potrošnji, putovanju, zdravlju. Što je slijedeće — globalni križarski rat protiv zla vode? Zraka?
Vrijedi razmisliti koliko je na granici psihotičnosti zahtjev za Neto nula u svijetu u kojem 84 posto naše energije dolazi iz fosilnih goriva. “Duboko i hitno” smanjenje u korištenju fosilnih goriva o kojem zeleni sanjaju, ako bi se ikad ostvarilo, predstavljalo bi čovječanstvu propast. To bi učinilo mnogo više za dovođenje isušenih, osiromašenih uvjeta njihovih apokaliptičnih fantazija nego što bi emisije ugljika ikad mogle. Kao što Alex Epstein, autor brilijantne knjige Moralni slučaj za fosilna goriva, kaže: “Klimatski prijedlozi ‘environmentalista’ rezultirali bi upravo onom vrstom apokaliptičnog scenarija za koji tvrde da uzrokuju klimatske promjene.” Klimatske promjene su problem, ali “osrednji”, kao što to opisuje Bjorn Lomborg. Ništa ne prijeti toliko strašno kao naglo smanjenje uporabe fosilnih goriva. Zadržavanje fosilnih goriva u zemlji zaustavilo bi rast u zemljama u razvoju, gurnulo milijune natrag u siromaštvo kojeg su se tek nedavno oslobodili (zahvaljujući izgaranju fosilnih goriva) i postavilo presedan u kojem bi se zaštiti prirode od emisija ugljika pridavala veća važnost od oslobađanja ljudi od teških uvjeta. Progresivci bi se daleko više trebali bojati ideologija Neto nula od izgaranja ugljena i nafte.
Slušajući neoaristokrate zapadnog environmentalističkog pokreta, moglo bi vam se oprostiti što ste mislili da fosilna goriva ovjekovječuju paklenu distopiju. Istina je da su ova goriva učinila život boljim nego što je ikada bio u ljudskoj povijesti. Industrijska revolucija napajana ugljenom izvukla je čovječanstvo iz starog doba u potpuno novo — ono u kojem je očekivani životni vijek porastao, u kojem zdravlje se znatno poboljšalo, u kojem su napravljena nova otkrića, u kojem su nikli gradovi, u kojem su osigurana prava radnika i u kojem je rođena demokracija. I ono u kojem klimatski događaji imaju manji utjecaj na ljudska bića nego što je to bio slučaj u prošlosti. Kao što Epstein ističe, što je više fosilnih goriva čovječanstvo izgaralo, to je bilo manje “smrti povezanih s klimom“. Tijekom posljednjeg stoljeća emisije CO2 neumitno su rasle, ali smrtni slučajevi povezani s klimom — odnosno smrtni slučajevi od oluja, poplava, suša i šumskih požara — spektakularno su pali, od otprilike pola milijuna godišnje na samo 14.000 2020. godine.
Ukratko, izgaranje fosilnih goriva pomoglo nam je da se zaštitimo od klimatskih događaja i “vremena masovnog uništenja”. Kako je to moguće? Na koji se način izgaranje fosilnih goriva, za koje nam konstantno govore da uzrokuje klimatske katastrofe i neopisivu ljudsku patnju, poklopilo s najmanjim rizikom od smrti uzrokovanih katastrofalnim vremenskim nepogodama ikad? Jer, protivno fosilofobiji Zapadnih zelenih, protivno antiproizvodnim, antipotrošačkim predrasudama eko-elita, povećana uporaba nafte, plina i ugljena čovječanstva tijekom posljednjih nekoliko stoljeća nije bilo nekakvo ludo, pohlepno, destruktivno nastojanje. Ne radi se samo o vožnji SUV-ova, jeftinim letovima i jedenju što je više hamburgera moguće (iako u svemu tome nema ništa loše). Umjesto toga, to je proces koji je rodio svijet strojeva koji pomažu u zaštiti čovječanstva od gladi, bolesti i klimatskih tragedija koje su vrebale našu vrstu prije modernog doba. Istina je da bismo se suočili s daleko lošijim environmentalističkim i životnim uvjetima da nismo koristili fosilna goriva koliko jesmo.
I ne moramo se vraćati sve do naših industrijskih revolucija kako bismo vidjeli prednosti ovih goriva. Samo pogledajte Kinu i Indiju danas. Samodopadni Zapadnjaci, koji se valjaju u dobicima i udobnostima industrijalizacije koju su njihove nacije iskusile prije dva stoljeća, gledaju Kinu i Indiju kao sumorne, crne ugljikove noćne more. Razmislite ponovno. Globalno, uporaba fosilnih goriva dramatično je porasla od 1980. godine. Između 1980. i 2012. godine, uporaba fosilnih goriva u cijelom svijetu porasla je za 80 posto. I velik dio toga bio je rezultat uspona Kine, Indije i drugih zemalja kao industrijskih sila u nastajanju. Ove su nacije i dalje odgovorne za veći dio rasta u potrošnji fosilnih goriva. Statistički pregled svjetske energije 2020. godine navodi da je Kina bila odgovorna za pune tri četvrtine rasta u potrošnji energije u prethodnoj godini, a nju slijede Indija i Indonezija. Kina je također vodeći igrač u rastućoj potražnji za naftom. Kakav je bio utjecaj čitave ove uporabe fosilnih goriva u tim zemljama? Katastrofa? Daleko od toga.
U Kini i Indiji, baš kao i u Zapadnim zemljama u prošlosti, ogroman porast potrošnje fosilnih goriva poklopio se s ogromnim rastom očekivanog životnog vijeka. Ne poklopio, zapravo uzrokovao. Kako Epstein ističe, uporaba fosilnih goriva počela je stvarno rasti u Kini i Indiji 1970-ih, a potom je 1990-ih naovamo značajno porasla, osobito u Kini. A u istom tom razdoblju, očekivani životni vijek u Kini porastao je s ispod 65 godina 1970. godine, na oko 75 godina 2010. godine (sad se bliži 77 godina) te s oko 50 na 65 godina u Indiji u istom razdoblju (sad je porastao na gotovo 70 godina u Indiji). Dohodak je također eksponencijalno porastao u Kini i Indiji. Sve te stvari usko su povezane. Fosilna goriva pokretala su rast i industriju, što je dovelo do više radnih mjesta i viših plaća, što je pak dovelo do duljeg i zdravijeg života. Da smo zadržali fosilna goriva “u zemlji”, kao što to inzistiraju glasni apokaliptični zeleni, život bi u Indiji i Kini bio daleko teži i daleko neudobniji nego što je to trenutačno slučaj.
No, nećemo li ostati bez fosilnih goriva? Ona su, uostalom, ograničena i naposljetku će presušiti, zar ne? Ovo je još jedan od omiljenih argumenata apokaliptičnog lobija, iako ga danas čujemo daleko manje nego što je to bilo u prošlosti. Što nimalo ne iznenađuje, budući da je ova distopična vizija čovječanstva bez goriva izgrađena na vrlo upitnoj znanosti. Vrhunac nafte, Vrhunac ugljena, Vrhunac plina — prije nekih 20 godina, ovi su milenaristički stavovi bili rasprostranjeni u pristojnom društvu. A opet, kako kaže Michael Lynch iz Zaklade za istraživanje energetske politike, “čitava zabrinutost oko vrhunca nafte bila je temeljena na dezinformacijama ili junk znanosti”. Godine 2013., Svjetsko energetsko vijeće izvijestilo je o “obilju” energetskih resursa. “Danas u svijetu postoji veće obilje energetskih resursa nego u bilo koje drugo vrijeme”, navelo je vijeće.
Dakle, fosilnih goriva ne ponestaje, njihova uporaba dovela je do manje smrtnih slučajeva poveznih s klimom i pomogla su u pokretanju radikalne transformacije u očekivanom životnom vijeku, životnom standardu, zdravlju i znanju čovječanstva. Zašto ih onda mrzimo? Kako su postala najomraženija stvar na Zemlji? Njihovo izgaranje emitira ugljik, naravno. Ali evo u čemu je stvar — isti onaj svijet koji su fosilna goriva pomogla stvoriti jest onaj u kojem imamo sve više resursa koje možemo posvetiti ublažavanju utjecaja emisije ugljika i rješavanju problema onečišćenja. Što zemlja postaje bogatija, to si više može priuštiti usredotočivanje na čišćenje svog prirodnog okoliša, kao i na podizanje svog stanovništva iz siromaštva. Potrošnja fosilnih goriva nije stvorila svijet prljavštine i katastrofe; ona je stvorila uvjete u kojima imamo daleko veći prostor za ovladavanje vlastitim životima i okolišom.
Čini se kako je neprijateljstvo prema fosilnim gorivima sve više vođeno mizantropijom, a ne razumom; elitističkim osjećajem odbojnosti prema dobicima modernosti, a ne racionalnom procjenom nedvojbenih problema s kojima se čovječanstvo još uvijek suočava. Po mom mišljenju, naše otključavanje dugo skrivenih čuda fosilnih goriva i naše korištenje ove furiozne energije kako bismo iznova napravili svijet, bila je najvažnija stvar koju je čovječanstvo dosad učinilo. Razmotrite ugljen, najdemoniziranije fosilno gorivo. Ugljen pohranjuje energiju iz razdoblja karbona od prije nekih 300 milijuna godina. Bilo je to otprilike prije tisuću godina kad su ljudi po prvi put počeli koristiti ove crne, svjetlucave kontejnere drevne topline, koristeći ih za grijanje domova, što je značilo da se trebalo posjeći manje šuma i da se moglo stvoriti više obradivih površina. Kasnije je došla industrijska revolucija, kad je otključana toplina drevnih prošlih era u svrhu napajanja strojeva, tvornica, vlakova i neviđenih špmicanja stvari i ljudi. Činjenica da smo razvili sredstva i sposobnost pretvaranja smrtonosne topline iz razdoblja karbona u gorivo moderne ere trebala bi biti izvor ponosa za našu vrstu, podučavana u školama diljem svijeta; da smo prikupili drevnu prošlost kako bismo izmislili potpuno novu budućnost. Ali nije. Umjesto toga, trebali bismo gledati na ugljen kao na prljavu stvar, a njegovo izgaranje kao grijeh protiv Majke prirode. Moderni bijes protiv fosilnih goriva u korijenu je iracionalan zaokret protiv same modernosti i protiv ljudskih nastojanja koja su to omogućila.
Kao što Epstein tvrdi, čitava debata o energiji 21. stoljeća je izokrenuta. “Kako možemo smanjiti korištenje fosilnih goriva?”, pitaju se aktivisti i političari, a ono što bi trebali pitati je sljedeće: “Kako možemo stvoriti takvo obilje energije da će svako ljudsko biće moći uživati u udobnosti, zdravlju i sreći?” Potreban nam je pogled na budućnost usmjeren na čovjeka, moralnost usmjerena na čovjeka, a ne predmoderni strahovi i histerija suvremenog environmentalizma. Naravno da bismo se u jednom trenutku trebali odmaknuti od fosilnih goriva, ali samo ako se ozbiljno pozabavimo nuklearnom energijom, otključavanjem fantastične snage urana. Do tog trenutka se potrošnja fosilnih goriva ne bi smjela demonizirati i svakako ne zaustavljati. I također se ne bi trebala samo tolerirati, smatrati se nužnim zlom u svijetu koji treba energiju. Ne, trebalo bi je poticati, trebalo bi je bodriti i slaviti kao moderno čudo što i jest.
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
