Ispada da živimo u nacionalističkom svijetu. To je jedna od lekcija koje ljudi uče iz iznenađujuće ranih rezultata rusko-ukrajinskog rata.
To svakako nije dobrodošao razvoj događaja za Ljude iz Davosa — za čelnike velikih međunarodnih agencija, financijskih institucija i korporacija koji se okupljaju u Švicarskoj u siječnju ili na Bilderberg konferencijama u svibnju. Oni već godinama pozdravljaju eroziju nacionalnih granica i prednosti međunacionalnog donošenja odluka.
Ali ruska invazija na Ukrajinu, kao i odgovori na nju (Ukrajinaca, čelnika i ljudi diljem svijeta) dokazuju da je nacionalizam važan, u nekim stvarima na gore, no također i na bolje.
Započnimo s verzijom ruskog nacionalizma koja je očigledno inspirirala Vladimira Putina na invaziju. To je neshvatljiva odluka ne samo za Ljude iz Davosa, već i za gledatelje svih kabelskih informativnih kanala.
Ali to je telegrafirao Putinov govor na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u ožujku 2007. godine, kao i njegov članak iz srpnja 2021. godine o “povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”.
Putin je to jedinstvo pratio unazad do Kijevske Rusi iz devetog stoljeća i osvajanja većeg dijela onoga što je danas Ukrajina u 17. i 18. stoljeću carističke Rusije. Naveo je sličnost ruskog i ukrajinskog jezika i njihovu zajedničku pravoslavnu vjersku tradiciju.
Stvarna povijest je mnogo složenija. Kao što je povjesničar Timothy Snyder pokazao, granice političkih identiteta u Istočnoj Europi su se mijenjale mnogo puta u posljednjih 500 godina. Najskorije, došlo je do razdvajanja multietničkih carstava nakon Prvog svjetskog rata, preustroja Josifa Staljina nakon Drugog svjetskog rata i promjena nakon pada sovjetskog carstva 1989.-91. godine.
Od 24. veljače, otpor Ukrajinaca ruskoj invaziji pokazao je da je ukrajinski nacionalizam jak čak i ako, prema Putinovim tvrdnjama, ima plitke povijesne korijene. Rezultati izbora pokazuju da, iako su istočna i južna Ukrajina snažno podržavale proruske kandidate za predsjednika od 2004. do 2014. godine, ta je podrška uvelike nestala do 2019. godine.
Činilo se da je Putinova aneksija Krima i zauzimanje Donjecka ojačala ukrajinski nacionalizam, dok dosadašnja neuredna izvedba ruske vojske sugerira da ruski nacionalizam nije baš toliko jak koliko bi to Putin želio.
Ona veća lekcija nije da je sav nacionalizam loš, već da dobar nacionalizam može imati prednosti koje nedostaju lošem nacionalizmu. To je lekcija koju su prije više od sedam desetljeća naučili Winston Churchill, Franklin Roosevelt i Charles de Gaulle i koju svijet iznova uči.
Druga lekcija je da doba oružanih sukoba nije iza nas. Njemački diplomati u Ujedinjenim narodima su se smijali kad je predsjednik Donald Trump ukorio njihovu zemlju jer troši manje od obećanih 2% BDP-a na obranu svoje zemlje. No, nitko se nije smijao kad je novi kancelar Olaf Scholz, šokiran Putinovom agresijom, 26. veljače u Bundestagu rekao da Njemačka ove godine mora potrošiti 110 milijardi eura više.
Nijemci su, pohvalno, oprezni prema lošem nacionalizmu. Ail upravo su naučili lekciju da ponekad ne postoji zamjena za onu dobru varijantu.
Ukrajinski rat nas također uči lekciju o energiji. Europa, s Njemačkom na čelu, te Sjedinjene Države pod predsjednikom Joeom Bidenom dižu cijene energije i smanjuju njezinu pouzdanost. Oni su se sve više oslanjali na obnovljivu energiju vjetra i sunca i, u slučaju Njemačke, na prirodni plin koji se dovodi izravno iz Rusije.
Sad je Njemačka ukinula cjevovod Nord Stream 2, a SAD su prestale kupovati rusku naftu. Nijemci možda žale svoju odluku iz 2011. godine o zatvaranju nuklearnih elektrana. Europljani, koji sad pozdravljaju američki ukapljeni prirodni plin, mogu se zapitati zašto su zabranili hidrauličko frakturiranje, koje je, barem dok Biden nije uveo ograničenja, proizvelo toliko nafte i plina u ovoj zemlji.
Ona veća lekcija je da za nacije ima smisla oslanjati se na vlastite dostupne izvore energije i da su troškovi ovisnosti o Rusiji ili o nepouzdanim zelenim obnovljivim izvorima energije mnogo veći od navodnih klimatskih prednosti koje bi se mogle pojaviti za 75 godina.
Još jedna lekcija: nacionalizmi imaju povijesne korijene, s posljedicama. Čovjek iz Davosa se 1990-ih nadao da će privatizacija u Rusiji te trgovina i tehnologija u Kini učiniti te nacije liberalnim društvima. Nažalost, to se nije dogodilo.
Ruska povijest suzbijanja osobnih i imovinskih prava (vidi povjesničara Richarda Pipesa) te kineska povijest poslušnosti središnjoj vlasti i dalje su opstajale. Putinovo i Xijevo odbacivanje ograničenja predsjedničkog mandata bili su znakovi upozorenja koje su američki lideri nimalo mudro ignorirali.
Vrijeme je za bolju lekciju — da novoprobuđeni nacionalisti cijene snagu i postignuća tuđih nacionalizama, čak i dok mi pokušavamo poboljšati svoj vlastiti.
