Posljednja dva tjedna inspirirani smo hrabrim otporom ukrajinskog naroda brutalnom nasilju ruskih osvajača. Brojčano nadjačani i slabije naoružani, Ukrajinci su nastavili svoju borbu protiv daleko nadmoćnijeg protivnika, čak i dok su osvajači na taj otpor odgovarali zvjerstvima poput bombardiranja rodilišta u Mariupolju.
Ono što je paradoksalno jest to što su obje strane u ovom ratu djelomično motivirane nacionalističkom lojalnošću koju je transnacionalni “novi svjetski poredak” proglasio konvencionalnim i staromodnim praznovjerjem u najboljem slučaju, a netolerantnim propagatorom ksenofobije i nasilne agresije u onom najgorem. Ono što rusko-ukrajinski rat pokazuje jest da patriotski nacionalizam, poput manje-više svega što ljudi čine, može biti dobar ili loš, ovisno o namjerama i svrhama kojima služi.
Slabljenje nacionalizma odražava globalističku ideologiju koja se polako razvijala u posljednja dva desetljeća. Odražava dva razvoja koja definiraju modernost: sekularizam i tehnologije koje su proširile globalnu trgovinu i čine svijet sve manjim. Za većinu čovječanstva, vjera je bila jedan od temelja nacionalnog identiteta poput jezika, povijesti, kulture i običaja. No, osobito na Zapadu, vjera je svedena na privatnu preferenciju, protjeranu s javnog trga, umjesto da bude dijelom kolektivnog izraza nacionalnog identiteta. Nije slučajno da je tijekom vremena pad patriotizma išao uporedo s padom vjere.
Drugi razvoj bile su nove tehnologije 19. stoljeća poput željeznice, telegrafa i parobroda, koje su stvorile globalnu ekonomiju. Međunarodna je trgovina zbližila svjetske narode i vezala ih trgovinom, stvarajući globalnu ekonomiju koja je spojila različite nacionalne kulture. Postupni rast veće globalne trgovine i njezine upravljačke elite sugerirao je da su međunarodna suradnja i slični interesi učinkovitiji i korisniji od nacionalnih razlika koje često, poput religije, potiču nasilne sukobe. Slično tome, transnacionalne organizacije, sporazumi i ugovori pretvorili bi silu u skuplje i manje učinkovito sredstvo za rješavanje sukobljenih nacionalnih interesa od međunarodne diplomacije.
Nacionalizam je, naročito nakon uspona fašizma i nacizma u 20. stoljeću — za koje se okrivljavala nacionalistička lojalnost, a ne zloćudne ideologije koje su je iskorištavale — pao u nemilost, osobito kod globalnih elita i supranacionalnih institucija “međunarodnog poretka utemeljenog na pravima”. Nacionalizam je postao zloćudni duh iz prošlosti kojeg su prosvijetljene globalne elite prezirale.
Ali ova optužba protiv nacionalizma izostavlja činjenicu da većina svjetskih naroda ne živi i ne provodi većinu svojih života u zamišljenoj “globalnoj zajednici”, već u specifičnim sredinama sa specifičnim jezicima i kulturama koje im daju njihov specifičan identitet.
Štoviše, ona ignorira ključnu ulogu nacionalne države kao temelja moderne konsenzualne vlade i političke slobode. Nacionalna država omogućuje velikim skupinama ljudi stvaranje solidarnosti koja ih povezuje i daje zajedničku sudbinu. Bez zajedničkog identiteta i vrijednosti, naklonosti prema vlastitom načinu života i onima koji ga dijele s njima, ljudi su ostavljeni bez korijena i fragmentirani u površne identitete, povezani samo konzumerizmom, popularnom kulturom i prolaznim hirovima i modama.
Konačno, takvo je balkanizirano društvo ranjivo na svoje kohezivnije suparnike i neprijatelje koji vjeruju da postoje stvari za koje se vrijedno boriti, ubijati i umrijeti. Kao što filozof Alain Finkielkraut piše: “Neljudski je definirati čovjeka prema krvi i tlu, ali ništa je manje neljudski ostaviti ga da tetura kroz život sa zemaljskim temeljima njegova postojanja izvučenima ispod nogu.” Ti su “temelji” ono što čini ljude spremnima riskirati svoje živote u njihovo ime. Uostalom, nitko neće umrijeti za Ujedinjene narode, Europsku uniju ili Svjetsku banku. No, kao i Ukrajinci danas, oni će se boriti i umrijeti za svoju domovinu, kulturu i običaje koji ih čine onim što jesu.
Trenutačna kriza u Ukrajini ilustrira ovaj paradoks nacionalizma. Vladimir Putin je desetljećima osuđivao sakaćenje ruskog naroda koje je uslijedilo nakon raspada Sovjetskog Saveza. U njegovoj verziji prošlosti, prije više od 1.000 godina, Ukrajina i njezin glavni grad Kijev, koji su okupirali teritorij drevnih Rusa, bili su srce ruskog naroda, a time i tvoraca ruskog naroda koji su dijelili slični jezik i vjeru. Ali Ukrajina je nasilno odvojena od Rusije, prvo od strane boljševika, a potom “geopolitičkom katastrofom”, kako ju je nazvao Putin, raspadom Sovjetskog Saveza koji je Ukrajinu učinio zasebnom suverenom nacijom.
No, za Putina, kao što je napisao 2011. godine, Rusija i Ukrajina su “u suštini dijelovi istog povijesnog i duhovnog prostora”. Gubitak tog jedinstva, štoviše, “rezultat je namjernih napora onih sila koje su oduvijek nastojale potkopati naše jedinstvo. Formula koju primjenjuju poznata je od pamtivijeka — zavadi pa vladaj. Tu nema ništa novog. Otuda pokušaji igranja na ‘nacionalno pitanje’ i sijanje nesloge između ljudi, a sveobuhvatni cilj je podijeliti, a potom suprotstaviti dijelove istog naroda jedne protiv drugih.”
Agent ove podjele ruskog naroda bio je Zapad, a osobito SAD. Prema Putinovom mišljenju, primjer br. 1 je inkorporacija baltičkih zemalja, Poljske i drugih nekadašnjih država Varšavskog ugovora u NATO, čime se Zapadne vojske dovode na ruska pogranična područja. Plan za uvođenje Ukrajine u NATO, koji je sad odbačen kako bi se umirio Putin, pojačava ovu uvredu jer je Ukrajina potomak izvorne Majčice Rusije, domovina prognana od svog nacionalnog brata, kao što je prema Putinovoj procjeni i Litva.
Zapadni kritičari ismijavali su Putinovu verziju povijesti ne samo kao pogrešnu, već kao puki izgovor za njegovu agresiju protiv Ukrajine koju je pokrenuo kako bi proširio svoju vlastitu moć i dobio pristup ukrajinskim prirodnim resursima. Ali nije stvar u tome. Trebali bismo se prisjetiti da su ljudi prilično vješti u tome da iskreno u isto vrijeme imaju kontradiktorne motive. Kad se Cortez sa šačicom vojnika uspeo na piramidu u Tenochtitlanu i riskirao život prevrnuvši idole i očistivši krvlju umrljane oltare, njegova je vjera u borbu protiv idolopoklonstva u službi svom kršćanstvu bila jednako iskrena kao i njegova pohlepa za zlatom.
Ne znamo vjeruje li Putin doista u svoju povijest i svoja opravdanja za svoju agresiju, ali otprilike polovica ruskog naroda podržava njegovu politiku koja se temelji na njima. U svakom slučaju, bilo istinito ili lažno, iskreno ili puki izgovor, moramo to shvatiti ozbiljno, budući da se radi o agentu akcije koja ubija ljude i razara njihove domove i gradove te ugrožava ekonomske interese i nacionalnu sigurnost Zapada.
Toliko o destruktivnom nacionalizmu. Hrabar odgovor Ukrajinaca ilustrira onaj pravi nacionalizam. Oni se bore i umiru jer je Ukrajina njihova domovina, mjesto njihove povijesti, kulture, jezika, umjetnosti, vjere, običaja, praznika — svega onoga što ih čini specifičnim narodom koji se razlikuje od drugih naroda. To je ono o čemu se patriotizam zapravo radi: predanost vlastitom narodu i načinu života koji karakterizira njihovu naciju.
Konačno, dugo ocrnjivanje vrste patriotizma i nacionalnih lojalnosti koje pozdravljamo u Ukrajini je opasno, budući da oslabljuje spremnost ljudi da se bore za svoje. Nedavna je anketa koja je pitala Amerikance hoće li ostati i boriti se ako neprijatelj napadne njihovu zemlju pokazala da je 55% rekla da hoće, što je palo na 45% za muškarce u dobi između 18 i 34 godine. No, ako gledamo stranačku pripadnost, 68% republikanaca je odgovorilo potvrdno, u usporedbi s 40% demokrata. To su zabrinjavajući znakovi koji upućuju na to da, barem hipotetski, postoji velik broj ljudi koji ne cijene svoju zemlju i slobode koje uživaju.
No, bez zajedničkog osjećaja našeg identiteta kao građana koji dijele temeljne političke ideale poput neotuđivih prava, slobode govora i vjeroispovijesti te jednakosti svih pred zakonom, mi riskiramo da ih izgubimo. Kao što se povjesničar Michael Burleigh pita:
Može li bilo koja nacija opstati bez konsenzusa o vrijednostima koje nadilaze posebne interese, a o kojima se ne može pregovarati u smislu “Ovdje stojimo”? Može li opstati nacionalna država koja je samo pravna i politička ljuštura ili “tržišna država” za određene etničke ili vjerske zajednice koje dijele malo zajedničkih vrijednosti osim iste valute? Može li opstati društvo koje nije predmet predanosti svojim temeljnim vrijednostima ili fokus na temeljne identitete svih svojih članova?
Odgovor je “Ne”. Cjepkanje naših građana na identitete definirane površinskim fizičkim karakteristikama, kultivirane i osnažene osjećajem ogorčenosti na temelju odavno nestalih povijesnih nepravdi, čini ovaj odgovor vjerojatnijim. Niti anti-nacionalizam supranacionalne globalne elite nudi bilo kakav razlog zašto bismo voljeli svoju zemlju i borili se za nju. Doista, gledajući kako se mnoge naše nacionalne institucije poput korporacija, proizvođača, sporta i zabave objeručke klanjaju komunističkoj Kini — našem samoproglašenom globalnom rivalu koji javno objavljuje svoju namjeru da nas zamjeni — radi većeg profita i tržišnog udjela, osoba dobiva osjećaj da lojalnost našoj zemlji nije toliko važna kao što je krajnja bilanca.
Nadam se da sam u krivu, da će u najvažnijim trenucima sigurno više nas istupiti i boriti se kao što se Ukrajinci bore danas. Ali nema previše znakova, osim bodrenja dalekih nam Ukrajinaca, koji bi takav ishod učinili vjerojatnim.
