Što je to s ljevičarima i njihovom opsjednutosti s djecom i seksualnošću?
Ozbiljno, ljevica je u krivu o gotovo svakom aspektu seksualnosti. Njihove preferirane politike već su nanijele nevjerojatne količine individualne, obiteljske i društvene štete, a oni opet traže još — i izvlače se s tim. Dovoljno je loše kad su osobe negativno pogođene odrasli ljudi. Ali djeca su sve češće mete — i žrtve — tih politika.
“Seksualna revolucija” 1960-ih i 1970-ih godina izazvala je pustoš u stopama razvoda. Broj djece u razvedenim i jednoroditeljskim kućanstvima naglo je porastao, uz prateće posljedice dječjeg siromaštva i slabijih rezultata u obrazovanju. Nastojanje destigmatizacije promiskuiteta popraćeno je dramatičnim porastom u spolnim prenosivim bolestima, osobito kod mladih ljudi. Prema izvješću Centra za kontrolu i prevenciju bolesti iz 2021. godine, broj slučajeva spolno prenosivih bolesti dosegao je rekordne razine u šest uzastopnih godina. Klamidija i gonoreja dvije su od tri bolesti koje se najčešće pojavljuju. (Treća je sifilis.) Mladi ljudi (15-24 godine) predstavljaju gotovo polovicu u svim slučajevima spolno prenosivih bolesti te 61% odnosno 42% u svim slučajevima klamidije i gonoreje. U potpunosti je jasno da seksualni promiskuitet čini našu djecu bolesnima. A opet, mi nastavljamo tolerirati obrazovni i zabavni sadržaj koji našoj djeci reklamira neobavezni seks.
Pobačaj je također odvratan proizvod seksualne revolucije. Otkako je Vrhovni sud Sjedinjenih Država 1973. godine legalizirao pobačaj u svih 50 država, više od 63 milijuna djece izgubilo je svoje živote pobačajem. Između 10-15% svih pobačaja obavlja se na ženama mlađim od 19 godina.
Najnovija ljevičarska kulturna bitka vodi se oko njihove sposobnosti ubrizgavanja seksualnog sadržaja u kurikulum osnovnih škola, uključujući vrtiće i niže razrede osnovnih škola. Zoom sastanci i druge tehnologije online učionica korištene tijekom COVID-19 zaključavanja izložile su milijune roditelja diljem zemlje indoktrinaciji koja se odvija u učionicama njihove djece. Kao rezultat toga, sastanci školskih odbora u državi za državom svjedočili su skupinama roditelja koji su prosvjedovali protiv praksi kao što su uključivanje eksplicitnih (i nedvojbeno pornografskih) knjiga u knjižnice osnovnih škola i razredne zadatke te politike rodne identifikacije koje su omogućile seksualne napade u kupanicama za djevojke od strane bioloških muškaraca. Sukob oko prava roditelja u obrazovanju njihove djece čak je zaslužan za izbor republikanskog guvernera Glenna Youngkina u standardno plavoj Virginiji, gdje je pobijedio aktualnog demokratskog guvernera Terryja McAuliffea.
Kao odgovor na to, državna su zakonodavna tijela počela donositi zakone koji ograničavaju seksualni odgoj i sadržaj na određene razrede i dob. Najistaknutiji od njih, Zakon o roditeljskim pravima u obrazovanju, potpisao je prošli mjesec guverner Floride Ron DeSantis. Oklevetan od strane ljevice kao “Nemoj reći ‘Gay'” zakon (zakon ne sadrži takvu odredbu u sebi), statut zabranjuje seksualni sadržaj u kurikulumu od vrtića do trećeg razreda osnovne škole te nakon toga zahtijeva seksualni odgoj “prikladan dobi”. Zakon također zahtijeva od škola da obavještavaju roditelje o svim promjenama u uslugama koje škola pruža za “mentalno, emocionalno ili fizičko zdravlje ili dobrobit” njihovog djeteta. Drugim riječima, niti jedna škola na Floridi ne može početi pomagati učenicima u “rodnoj tranziciji” bez obavještavanja djetetovih roditelja.
Ne bi uopće trebao postojati zakon koji bi nametao toliko nekontroverzan stav o obrazovanju male djece. Zašto bi se djeca od 5 ili 6 godina trebala izlagati knjigama ili drugim materijalima sa seksualnim sadržajem? A opet, halabuka na ljevici je zapanjujuća. Društveni mediji sad su preplavljeni TikTok videozapisima u kojima učitelji zahtijevaju pravo da razgovaraju o svojim seksualnim preferencijama i rodnim identitetu s učenicima koje podučavaju, kao i pravo da potiču svoje učenike na seksualno eksperimentiranje i rodnu zbunjenost — i to sve bez znanja roditelja djece.
Sve ovo je iskrivljeno. Osobni životi učitelja — uključujući naročito njihove seksualne aktivnosti i stavove — nisu stvar njihovih učenika. Niti učitelji nemaju nikakvu odgovornost usmjeravanja djece koju podučavaju da se smatraju drugačijim spolom ili rodom, ili da koriste drugačija imena ili osobne zamjenice u školi.
Ogorčenost nije bila ograničena samo na obrazovanje. Čak su i svojedobno obiteljima prilagođene korporacije poput Disneya uskočile u borbu. U videozapisima internih sastanaka koji su procurili istraživačkom novinaru Christopheru Rufou, Disneyevi rukovoditelji proglasili su svoju odlučnost u slijeđenju “nimalo tajne gay agende” te uključivanju mnoštva “queer priča” i “rodno nesukladnih likova” u svoje programe namijenjene djeci.
Opsjednutost s umetanjem seksualnog sadržaja u obrazovanje i zabavni sadržaj osnovnoškolske djece neki vrlo glasni protivnici nazivaju “vrbovanjem”. I vjerojatno je upravo to. Ali također zaudara na generaciju odraslih toliko nezrelih i nesigurnih u vlastite identitete, živote i izbore da im je potrebna validacija djece, unatoč protivljenju roditelja i bez imalo razmišljanja o utjecaju na vlastite živote te djece.
Široka i otvorena rasprava o seksualnosti je u redu za odrasle, ali ona ne pripada u kurikulum ili zabavni sadržaj male djece. Razumni Amerikanci moraju to zaustaviti jednom zauvijek.
