Prošlo je točno petnaest godina otkako je zabranjeno pušenje u pubovima Engleske i Walesa. Od tog su vremena stvari postale gore. Zemlja je prelazila iz jedne krize u drugu. Produktivnost je stagnirala. Plaće se nisu pomicale s mjesta. Zemlju je poharala bolest. U Europi je izbio rat. Nitko si ne može priuštiti kupnju kuću. Da sam mlađi čovjek, emigrirao bih.
Priznajem da se svi ovi problemi ne mogu izravno pripisati zabrani pušenja, ali nije ni previše pomoglo, zar ne? Život nije bio savršen 2007. godine, ali barem ste još uvijek mogli zapaliti koju. Mogli ste još uvijek posjetiti pub i osjećati se kao u zoni bez vladinog nadzora. Pub je još uvijek bio mjesto za odrasle. Sve to završilo je 1. srpnja 2007. godine.
Vlada je mogla dozvoliti sobe za pušače. Mogla je dopustiti dozvoljeno pušenje u nekim pubovima i klubovima, uz opće pravilo protiv toga. Umjesto toga, dobili smo jednu od najdrakonskijih, najneoprostivijih i najsitničavijih zabrana pušenja na svijetu. To se nije dogodilo jer je vlada bila zabrinuta zbog zanemarivih rizika “pasivnog pušenja”, već zato što je željela zauvijek nagaziti lica pušača.
To je razlog zašto je radnim ljudima zabranila pušenje u vlastitim kamionima, čak i dok nitko drugi nije bio u njima. To je razlog zašto je zabranila pušenje na otvorenim željezničkim peronima. To je razlog zašto je zabranila pušenje u duhanskim trgovinama i u pubovima u kojima svi zaposleni puše. Kontrola duhana se ne radi o duhanu. Radi se o kontroli.
Prestao sam pušiti prije 10 godina. (Ta odluka nije imala nikakvih veza sa zabranom. Jednostavno preferiram vaping.) U teoriji, osobno nemam više interesa protiviti se ovom osvetoljubivom zakonu. U praksi, svi mi imamo razloga protiviti se tome. Prvo, zato što je egzodus pušača iz pubova 2007. godine doveo do zatvaranja tisuća njih. Drugo, zato što su preživjeli pubovi bili prisiljeni povećati cijene kako bi kompenzirali manje mušterija. I treće, zato što je zabrana pušenja označila trenutak kad je država dadilja prešla Rubikon. Od tog je vremena otvorena sezona ne samo na pušače, već i na one koji piju i jedu.
Patološki lažljivci iz pokreta protiv pušenja uvjeravali su političare da će odlazak na mjesta “bez dima” osloboditi neiskorišteno tržište osjetljivih nepušača koji će preplaviti pubove i spasiti zanat. Nekoliko lakovjernih pijanica im je povjerovalo. Huntingdonski ogranak Kampanje za pravo pivo rekao je u vrijeme zabrane: “Očekujemo invaziju pubova od strane onih koji piju pravo pivo koji će rado uživati u okusima piva iz bačvi u okruženjima bez dima. Mnogo je lakše cijeniti i uživati u raznim okusima različitih pravih piva u pubovima bez dima.”
Do invazije nepušača nikad nije došlo. Umjesto toga, pubovi su počeli zatvarati svoja vrata u neviđenim brojevima. Velika Britanija je 2006. godine imala 58.000 pubova. Do 2009. godine taj je broj pao na 52.000. U 2013. godini bilo ih je samo 48.000. Industrija je bila desetkovana.
Protupušački agitatori su oduvijek znali da će se to dogoditi. U samozadovoljnom članku objavljenom nakon što je zabrana postala zakonom, Deborah Arnott iz skupine za pritisak ASH, uglavnom financirane od države, hvalila se kako je “podijelila opoziciju”. Manifest laburista iz 2005. godine obećao je izuzeće od zabrane privatnim klubovima i “wet led” pubovima (koji ne poslužuju hranu – op. a.). Suprotno onome što su govorili u javnosti, ASH je znao da bi to natjeralo pijanice da napuste pubove koji poslužuju hranu i umjesto toga troše svoj novac u “mokrim” pubovima i klubovima. Veliki pubovi, koji su svi posluživali hranu, bili su također svjesni toga i surađivali s ASH-om kako bi zahtijevali “jednake uvjete za igru” u kojima bi svaki sektor industrije — i njihovi kupci — bili podjednako pogođeni.
Svi mi smo platili cijenu za ovaj zlonamjerni zakon, ali cijena koja će se najduže održati je presedan koji je on postavio. Pitanje pasivnog pušenja uvijek je bio samo izgovor. Svi su znali da je pravi razlog zabrane to što značajan broj nepušača nije volio miris duhanskog dima i vlada je željela otežati živote pušačima. U konačnoj analizi, pušenje u pubovima je zabranjeno jer se ljudima na vlasti to nije sviđalo.
To je prirodno otvorilo vrata fanaticima svih boja da natjeraju vladu na zabranjivanje stvari koje ne odobravaju. Nemoguće je zamisliti da luđačke lobističke skupine poput Akcija protiv šećera postoje bez zabrane pušenja. Ona je osnažila najnetolerantnije, neurotične i antisocijalne elemente društva. To nas je promijenilo na gore. Preokretanje zabrane pušenja je najbeznadniji od svih izgubljenih slučajeva upravo zato što je iskrivila naš pogled na ono što bi trebala biti ograničenja vlade. Naizgled obrazovani ljudi branit će ovo grubo kršenje ljudskih sloboda na temelju toga da više ne trebaju prati odjeću nakon noćnog izlaska.
Zabrana pušenja nas je sve infantilizirala. Naučila nas je očekivanju da će vlada riješiti naše najtrivijalnije probleme. Petnaest godina kasnije, taj se proces nastavlja.
