Nakon Drugog svjetskog rata, Šri Lanka je poput mnogih siromašnih nacija subvencionirala poljoprivrednike u prijelazu s biognojiva poput gnoja na umjetna gnojiva u onome što je poznato kao Zelena revolucija. Prinosi riže su brzo porasli i nacija je prevladala kroničnu nestašicu hrane. Nacija je počela zarađivati inozemni prihod izvozom gume i čaja. Kako su prinosi rasli, mladi su se mogli zapošljavati u gradovima. Plaće su toliko porasle da je Šri Lanka postala nacija srednjeg dohotka.
No, ono što je većini ljudi u Šri Lanci izgledalo kao san, mnogim je environmentalistima na Zapadu izgledalo kao noćna mora. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, biolog Paul Ehrlich sa Stanforda i drugi zeleni bjesnili su protiv Zelene revolucije. Tvrdili su da bi prenaseljenost uzrokovala toliko smrti i patnje da bi čovječanstvo trebalo igrati “trijažu” i jednostavno ostaviti neke ljude da umru.
U “konceptu trijaže”, napisali su Ehrlich i njegov koautor John Holdren u udžbeniku iz 1977. godine, “oni u trećim skupinama su oni koji će umrijeti bez obzira na liječenje… Paddockovi [autori knjige Glad 1975.! objavljene 1967. godine] su smatrali da je, između ostalih, vjerojatno Indija u toj kategoriji. Bangladeš je danas izrazitiji primjer.” Mogli su dodati i susjednu Šri Lanku.
Ehrlich i Holdren su tvrdili da svijet nema dovoljno energije kako bi podržao razvojne težnje siromašnih u svijetu. “Većina planova za modernizaciju poljoprivrede u manje razvijenim zemljama poziva na uvođenje energetski intenzivnih praksi sličnih onima koje se koriste u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi — znatno povećana uporaba gnojiva i drugih poljoprivrednih kemikalija, traktora i drugih strojeva, navodnjavanja i pratećih transportnih mreža — a sve to zahtijeva velike unose fosilnih goriva”, napisali su.
Bolji način, rekli su, bila je “mnogo veća uporaba ljudskog rada i relativno manja ovisnost o teškim strojevima i proizvedenim gnojivima i pesticidima”. Drugim riječima, zagovarali su da siromašne nacije rade ono što je Šri Lanka radila prije nego što se obogatila Zelenom revolucijom. Takva radno intenzivna poljoprivreda “uzrokuje daleko manju štetu okolišu nego energetski intenzivna zapadna poljoprivreda”, tvrdili su. Drugim riječima, “tajna” “alternativnih metoda uzgoja” bila je da siromašni mali poljoprivrednici ostanu siromašni mali poljoprivrednici.
Ehrlich i Holdren bili su sljedbenici britanskog ekonomista Roberta Thomasa Malthusa, koji je smatrao da su ljudi osuđeni na prenaseljavanje svoje okoline i glad. Malthus je izražavao zabrinutost za siromašne dok je istodobno zagovarao politiku koja će ih održati siromašnima. Zalagao se da kreatori politike zadrže aristokratski sustav favorizirajući poljoprivredu nad manufakturom te je ukazivao na superiornost života na selu, odnosno života na selu u kojem je on, kao aristokrat koji je izbjegavao fizički rad, uživao.
Neki su branili Malthusa tvrdnjom da je svoju poznatu knjigu napisao kad je još bilo prerano znati da će industrijska revolucija radikalno povećati proizvodnju hrane. Malthus je odrastao u onome što povjesničari nazivaju “naprednom organskom ekonomijom”, koja je, zbog svog oslanjanja na obnovljive izvore energije, odnosno drvno gorivo i vodeničko kolo, “osudila većinu stanovništva na siromaštvo” iz inherentno fizičkih razloga.
U 1960-ima i 1970-ima, neomaltuzijanci poput Ehrlicha i Holdrena opravdavali su svoje protivljenje širenju jeftine energije i poljoprivredne mehanizacije na siromašne nacije korištenjem ljevičarskog i socijalističkog jezika redistribucije. Nije se radilo o tome da su se siromašne zemlje trebale razvijati, već da su bogate nacije trebale manje trošiti.
Ovaj su jezik tijekom godina preuzeli Ujedinjeni narodi i razni environmentalisti od Grete Thunberg i Michaela Pollana do Vandane Shive i Frances Moore Lappé. Organski bi uzgoj, kažu oni, smanjio štetu okolišu. Tvrdili su da prakticiraju ono što su propovijedali kupujući na zelenim tržnicama i stvarajući dvorišne vrtove.
Neki su zagovornici organskog uzgoja u Šri Lanci stjecali svoja prva iskustva u SAD-u. Dr. Ranil Senanayake bio je jedan od prvih studenata koji su formalno studirali organsku poljoprivredu na Sveučilištu Kalifornija u Berkeleyu ranih 1970-ih godina. Bio je primatelj stipendije zaklade Ashoka i savjetnik Programa UN-a za okoliš.
Dok su 1977. godine Ehrlich i Holdren predlagali međunarodnu kontrolu “razvoja, upravljanja, očuvanja i distribucije svih prirodnih resursa”, mnoge zelene nevladine organizacije i agencije UN-a danas na sličan način traže kontrolu nad energetskim i prehrambenim politikama u zemljama u razvoju u ime klimatskih promjena i bioraznolikosti. Zakladu Ashoka, na primjer, financiraju MasterCard, Disney i J.P. Morgan, između mnogih drugih multinacionalnih tvrtki.
Progresivni ekonomisti, zajedno sa Svjetskom bankom, Svjetskim ekonomskim forumom (WEF) i drugim globalizirajućim institucijama od tada promiču “održivu” poljoprivredu i turizam za siromašne zemlje i zemlje u razvoju poput Šri Lanke. “S obzirom na razinu obrazovanja”, napisao je progresivni ekonomist Joseph Stiglitz za Svjetski ekonomski forum 2016. godine, “Šri Lanka bi mogla izravno prijeći u tehnološki naprednije sektore, visokoproduktivnu organsku poljoprivredu i vrhunski turizam.”
Upravo je u tom kontekstu Šri Lanka postala organska. Godine 2015., tadašnji je predsjednik Maithripala Sirisena najavio planove za “naciju bez toksina”. Vjerovao je da su umjetna gnojiva zagadila izvore vode u ruralnim područjima. Predsjednik Rajapaksa pojavio se 2016. godine iz romantičnog političkog pokreta pod nazivom Viyathmaga, koji je zahtijevao prestanak uporabe umjetnih gnojiva i prijelaz na organsku poljoprivredu. Zahtijevao je povratak na korištenje biognojiva poput gnoja. Rajapaksa i Viyathmaga oslanjali su se na praznovjerne tvrdnje da kemikalije s farmi uzrokuju bolest bubrega.
Svrgnuti predsjednik Šri Lanke izabran je 2019. godine na temelju platforme za prijelaz nacije na organsku poljoprivredu u razdoblju od 10 godina. “Održivi prehrambeni sustavi dio su bogatog sociokulturnog i ekonomskog naslijeđa Šri Lanke”, rekao je na summitu UN-a. “Naša je novija budućnost, međutim, vidjela sve veću uporabu umjetnih gnojiva, pesticida i sredstava protiv korova što je dovelo do nepovoljnog utjecaja na zdravlje i okoliš.”
Shiva, koju su desetljećima promicali zapadnjački ekolozi, uključujući Pollana i Lappé, bila je naročito utjecajna. “Predsjednik Gotabaya Rajapaksa donio je odluku o zabrani umjetnih gnojiva 2021. godine na savjet Vandane Shive, indijske environmentalistice”, napisala je Monica Verma za News 18, jedan od najvećih indijskih televizijskih kanala. “Njezina organizacija Navdanya International savjetovala je vladu Šri Lanke, uspjeh koji je ponosno prikazala na svom blogu.”
Šrilankanska vlada protiv modernih gnojiva imala je potporu Europske unije i Svjetske banke. Mjesec dana nakon što je vlada proglasila svoju katastrofalnu zabranu gnojiva, Svjetska banka je nagradila naciju sa 125 milijuna dolara bespovratnih sredstava za male poljoprivrednike uz 2 milijarde dolara drugih bespovratnih sredstava u raznim drugim sektorima uključujući promet, urbanizam, poljoprivredu, vodu, obrazovanje i zdravstvo. EU je najavio je 2020. godine vladin program za spašavanje planeta od “naše vlastite geoinženjerske zlouporabe, pohlepe i sebičnosti” prije konferencije o smanjenju otpada od dušičnih gnojiva. Bio je to dio šireg nastojanja vlade Šri Lanke u traženju blagoslova Zapadnih banaka i UN-a u okviru tzv. ESG ciljeva. Nedavno je u svibnju Šri Lanka potpisala “taksonomiju zelenih financija” s Međunarodnom financijskom grupom Svjetske banke, koja je uključivala obećanje korištenja organskih umjesto umjetnih gnojiva.
U siječnju 2021. godine, Jason Hickel, maltuzijanski zagovornik “reduciranja” na Institutu za znanost i tehnologiju Autonomnog sveučilišta u Barceloni, tweetao je svoju potporu eksperimentu u Šri Lanci, napominjući “kad bi se svijet približio Šri Lanci, globalni bi se prosječni životni vijek povećao za 4,5 godine, dok bi globalno korištenje resursa palo za 70%, a globalne emisije za 80%”.
U svibnju 2021. godine, poljoprivredni znanstvenici i ekonomisti Šri Lanke upozorili su predsjednika Rajapaksu da bi njegova zabrana bila katastrofalna. “Agronomske studije otkrivaju da prosječni prinosi riže mogu pasti za 25 posto ako se umjetna gnojiva u potpunosti zamjene organskim”, napisali su. “Ovaj bi gubitak u produktivnosti mogao smanjiti profitabilnost uzgoja riže za 33 posto i potrošnju riže za 27 posto ako se riža uzgaja samo s organskim gnojivima uz potpunu zabranu uvoza riže.”
Naročito su upozorili na utjecaj na čaj. “Nedostatak umjetnog gnojiva”, napisali su, “drastično bi smanjio produktivnost vegetativno razmnoženog čaja (VPT). S padom produktivnosti od 35 posto, obujam izvoza čaja smanjio bi se s 279 na 181 milijun kg, što bi uzrokovalo gubitak prihoda od 84 milijarde rupija.”
Organska poljoprivreda diljem svijeta koristi romantične i donekle intuitivne poglede na prirodu. Ovi intuitivni pogledi počivaju na zabludi pozivanja na prirodu. Zabluda pozivanja na prirodu smatra da su “prirodne” stvari, npr. divlja riba, gnoj i drvno gorivo bolje za ljude od “umjetnih” stvari, npr. uzgojene ribe, kemijskih (umjetnih) gnojiva i fosilnih goriva. To je pogrešno iz dva razloga. Prvo, umjetne stvari su jednako prirodne kao i prirodne stvari. One su jednostavno novije. Drugo, starije, “prirodne” stvari su “loše”, a ne dobre, ako se “dobro” definira kao zaštita divljih riba, smanjenje zemlje potrebne za uzgoj i nekorištenje šuma kao goriva.
Ali maltuzijanci su uglavnom motivirani dubokim prezirom prema ljudskoj civilizaciji i ljudskim bićima općenito. Njihovo ponašanje ima obrazac. Maltuzijanci dižu uzbunu zbog problema s resursima ili okolišem, a potom napadaju očigledna tehnička rješenja. Malthus je morao napasti umjetnu kontrolu rađanja kako bi predvidio prenaseljenost. Klimatski aktivisti danas moraju napadati prirodni plin i nuklearnu energiju, glavne pokretače nižih emisija ugljika, kako bi upozorili na klimatsku apokalipsu. A Holdren i Ehrlich su morali tvrditi da su fosilna goriva oskudna kako bi se usprotivili širenju gnojiva i industrijske poljoprivrede na siromašne nacije i dizali uzbunu zbog gladi.
Sve to su bile gluposti. Čovječanstvu su potrebna umjetna gnojiva za proizvodnju dovoljno hrane i učinkovito korištenje zemlje. Kako bi se zadovoljila današnja potražnja za hranom bilo bi potrebno 3 ili 4 milijarde hektara dodatnog poljoprivrednog zemljišta bez uporabe umjetnih gnojiva.
O čemu su, točno, razmišljali čelnici Šri Lanke? Očigledno nisu. Oni su slijedili rigidnu dogmu oskudice koja je razvijena u 18. stoljeću i koju su kroz stoljeća reciklirale i ozelenile globalne elite koje koriste Prirodu kao štit za svoj mračno romantični, antiljudski i anticivilizacijski svjetonazor i političku agendu.
Nisu svi pogrešno shvatili Šri Lanku. Ministarstvo poljoprivrede Sjedinjenih Država upozorilo je protiv toga. “Nedostatak proizvodnih kapaciteta organskog gnojiva, zajedno s nedostatkom formaliziranog plana za uvoz organskog gnojiva umjesto umjetnih gnojiva, povećava potencijal za negativan učinak na sigurnost hrane”, upozorilo je 2021. godine, otprilike u isto vrijeme kad je Svjetska banka najavila svoju stipendiju kao potporu nastojanjima Šri Lanke. “Vlada još nije spomenula kako će se pozabaviti krizom sigurnosti hrane izazvanom padom prinosa usjeva.”
Shiva je još ovog proljeća bila nepokajnička. “Kriza s hranom u Šri Lanci ima dublje korijene od šestomjesečne zabrane uvoza poljoprivrednih kemikalija”, rekla je. “Moramo se ugledati na Kubu za punopravnu organsku politiku usprkos obustavi opskrbe gorivom i gnojivom zbog sankcija.”
U stvarnosti, Zelena revolucija, fosilna goriva i umjetna gnojiva bila su, i ostala, više dobra nego loša. Poljoprivreda s visokim prinosima proizvodi daleko manje onečišćenja dušikom nego ona s niskim prinosima. Dok bogate nacije proizvode 70 posto veće prinose od siromašnih nacija, one koriste samo 54 posto više dušika. Nacije s vremenom postaju sve bolje u korištenju dušikovih gnojiva. Od ranih 1960-ih, Nizozemska je udvostručila svoje prinose uz korištenje iste količine gnojiva.
Uzgoj visokog prinosa također je bolji i za tlo. Osamdeset posto svih degradiranih tla nalazi se u siromašnim zemljama i zemljama u razvoju Azije, Latinske Amerike i Afrike. Stopa gubitka tla dvostruko je veća u zemljama u razvoju nego u razvijenim zemljama. Zahvaljujući korištenju gnojiva, bogate su europske zemlje i sjedinjene Države usvojile metodu očuvanja tla i no-till metode (uzgoj bez obrade – op. a.) koje sprječavaju eroziju. U Sjedinjenim Državama, erozija tla se smanjila za 40 posto u samo 15 godina, između 1982. i 1997. godine, dok su prinosi porasli.
Kako tehnologija postaje dostupnija, prinosi usjeva će nastaviti rasti, čak i pod višim temperaturama. Modernizirane poljoprivredne tehnike i inputi mogli bi peterostruko povećati prinose riže, pšenice i kukuruza u podsaharskoj Africi, Indiji i zemljama u razvoju. Stručnjaci kažu da farme u podsaharskoj Africi mogu povećati pronose za gotovo 100 posto do 2050. godine jednostavnim pristupom gnojivima, navodnjavanju i poljoprivrednim strojevima.
Kad bi svaka nacija podigla svoju poljoprivrednu produktivnost na razine svojih najuspješnijih poljoprivrednika, globalni prinosi hrane porasli bi čak za 70 posto. Kad bi svaka nacija povećala godišnji broj usjeva do svog punog potencijala, prinosi prehrambenih usjeva mogli bi porasti za dodatnih 50 posto.
Još nije kasno za Šri Lanku. Pala je, ali ona može ponovno ustati. Prosvjednici koji su srušili vladu sad moraju srušiti ESG, Svjetsku banku i sve druge romantične zapadne institucije i dogme koje su uništile njihovu naciju. Siromašne zemlje i zemlje u razvoju trebale bi shvatiti da UN, Svjetska banka i Greta Thunberg često ne žele ono što je najbolje za njih. Ako je ESG vodič, on je vodič za ono što ne treba činiti. Države bi trebale tražiti nisku ESG ocjenu, a ne visoku.
Zasigurno, Šri Lanka se mora nositi i s drugim čimbenicima, uključujući spremnost njezinih ljudi i elita da padnu na takve očigledno pogrešne dogme, uključujući oko COVID-a, kao i njihovu popustljivost prema Kini.
No, u osnovi, Šri Lanka će se popraviti kad njezini ljudi shvate da moraju prijeći s biološke ekonomije na kemijsku ako žele održati svoju populaciju i vratiti se u status srednjeg dohotka. Svrgnuti predsjednik Šri Lanke bio je u pravu kad je rekao da su organska poljoprivreda i korištenje drvnog goriva bili dio bogate sociokulturne i ekonomske prošlosti Šri Lanke. Ali nije bio u pravu da je to prošlost u koju se vrijedi vratiti.
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
