Mihail Gorbačov — posljednji vođa Sovjetskog Saveza koji je umro početkom ovog tjedna — bio je heroj za narode demokratskog, slobodnog svijeta jer je pomogao da se Hladni rat privede kraju 1991. godine. Ali postao je omrznut u Rusiji zbog propasti Sovjetskog Saveza, donošenja godina ekonomskog kaosa i oligarhijske korupcije. Takva suprotnost u pogledima nije nimalo iznenađujuća. Zapad je dobio Hladni rat, dok su ga Rusi izgubili.
I od trenutka objavljivanja njegove smrti, pojavio se još jedan trop. Gorbačovljeva liberalna, kooperativna politika iz prošlih vremena odmah je suprotstavljena zlobnoj ratobornosti Vladimira Putina, čovjeka koji danas vlada Rusijom.
Kontrast između 1991. i 2022. godine doista je oštar — i to ne samo u Rusiji. 2020-te su se već pokazale kao bremenito, zastrašujuće vrijeme — s Covidom, ratom u Ukrajini, inflacijom i krizom troškova života.
Doista, 21. stoljeće je u širem smislu do ovog trenutka bilo nesretno doba — otkako je ozbiljno započelo 11. rujna 2001. godine. Nakon toga uslijedili su ratovi u Iraku i Afganistanu, financijski slom 2008. godine, islamistički terorizam u Europi i sad razdorni i abrazivni kulturni ratovi koji prožimaju Zapad.
Istini za volju, svijet u kojem je Gorbačov preuzeo vlast 1980-ih godina bio je tek nešto sretniji od današnjeg. Izgledi nuklearnog rata visjeli su nad globusom tih dana. Tako je bilo i desetljećima prije, sve do kraja Hladnog rata 1991. godine. Potom smo, 10 godina, uživali u neuobičajenom odmoru od sumorne stvarnosti.
Gledajući unatrag, 1990-te se čine mirnim i staloženim vremenom. Činilo se da je čak i rana recesija tog desetljeća brzo nestala. Rani osjećaj euforije nakon 1991. godine bio je takav da su komentatori i intelektualci čak počeli govoriti o “kraju povijesti”. Navodno je trebao biti trajni demokratski, liberalni, centristički status quo — kojeg simbolizira onaj sunčani dvojac Clinton i Blair. To je također bio vrijeme kad je razigrani postmodernizam značio da više ništa ne trebamo shvaćati ozbiljno.
I dok su neki na 1990-te gledali kroz prizmu trijumfalizma, mnogi su samo osjetili olakšanje nakon represivnih godina Hladnog rata i desetljeća lijevo-desnog antagonizma. Te su godine od 1991. do 2001. sad obojene, ili umrljane, nostalgijom. “Bilo je to, u retrospektivi, izuzetno lako vrijeme za živjeti”, kao što piše Chuck Klosterman u Devedesetima. “Bilo je to lijepo vrijeme koje se dogodilo prije mnogo vremena.”
Čovjek se ne može oteti osjećaju da je ovotjedno zaneseno odavanje počasti Gorbačovu bilo potaknuto upravo tom nostalgijom 1990-ih. On je postao simbolom te epohe, a ne one u kojoj je zapravo vladao. On je netko koga zamišljamo da je donio dobra vremena — dobra vremena koja su prekratko trajala, prije nego što su Rusija i svijet ponovno krenuli po zlu.
Zapravo, oduvijek je bilo naivno misliti da će ugodni konsenzus 1990-ih — taj odmor od povijesti — trajati zauvijek.
