“Neki ljudi samo žele gledati kako svijet gori.”
— Alfred Pennyworth
U Europi počinju spaljivati smeće kako bi se ugrijali. “Ove je sezone toliko loše da svakodnevno možete osjetiti miris zapaljenog smeća, što je u potpunosti novo”, rekla je 35-godišnja majka troje djece iz Jablonna u Poljskoj, u blizini Varšave. “Rijetko kad možete osjetiti miris običnog goriva. Strašno je i pomisliti što će se dogoditi kad stvarno zahladi.” Poljska vlada suspendirala je propise o kvaliteti izgaranja ugljena za one koji si to još uvijek mogu priuštiti; 60% kućanstava više ne može. Zbog spaljivanja smeća, vlada bi uskoro mogla započeti dijeliti maske kako stanovnici ne bi udisali otrovne pare. Prošlog je mjeseca jedan od najmoćnijih poljskih političara izjavio: “Treba spaliti gotovo sve, osim guma i sličnih štetnih stvari.” Vlada procjenjuje da je prije ove krize od prerane smrti izazvane onečišćenjem zraka umiralo 40.000 ljudi.
Šume se krče. U Estoniji i Finskoj, šume koje su bile namijenjene hvatanju ugljičnog dioksida kako bi se smanjile klimatske promjene sad se sijeku takvim intenzitetom da su neto emiteri. Mađarska je ukinula propise o očuvanju kako bi se mogle sjeći stare šume; potom je zabranila izvoz drvenih peleta. “Ljudi kupuju drvene pelete misleći da su oni održivi izbor, ali u stvarnosti oni potiču uništenje posljednjih divljih šuma u Europi”, rekao je jedan stručnjak za zaštitu prirode. Cijene drvenih peleta udvostručile su se čak i u nuklearno bogatoj Francuskoj koja je, pod pritiskom Njemačke i u škripcu manije obnovljivih izvora, toliko brzo zatvarala svoje nuklearne elektrane da ih je prestala ispravno održavati. Rumunjska je bila prisiljena ograničiti cijene drva za ogrjev, koje su skočile u nebo. Spaljivanje drva oslobađa više emisija stakleničkih plinova nego spaljivanje ugljena, nešto što većina stručnjaka konačno priznaje.
A Europa se vraća ugljenu što je brže moguće. Ove je godine povećala uvoz termo ugljena više od bilo koje druge regije. Uvoz ugljena porastao je za 36% više tijekom prvih osam mjeseci 2022. godine u odnosu na 2021. godinu. Europski uvoz ugljena danas iznosi 10% ukupnog globalnog uvoza. Njemačka uvozi ugljen iz Južne Afrike, što je ironično budući da je prije samo godinu dana Njemačka toj zemlji dala 810 milijuna dolara u zamjenu za sporazum da Južna Afrika ne koristi ugljen. A prije manje od godinu dana, na pregovorima Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Škotskoj, UN je stvorio specijalnog kompjuterski generiranog dinosaura kako bi upozorio sve nacije, ali naročito Afrikance, da ne smiju koristiti fosilna goriva te umjesto toga raditi ono što je radila Europa i, navodno, prelaziti s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije.
Kao odgovor na ovu tekuću ekološku horor predstavu, Greta Thunberg, Greenpeace, WWF, Extinction Rebellion, zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez, Sierra Club i Vijeće za obranu prirodnih resursa (NRDC) mobilizirali su milijune ljudi da izađu na ulice diljem Zapadnog svijeta kako bi zahtijevali izgradnju, nastavak rada i ponovno pokretanje zatvorenih nuklearnih elektrana; ubrzanu izgradnju terminala za uvoz i izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) u Europi i Sjevernoj Americi; i početak frackinga u Europi. “Energetska kriza i klimatska kriza imaju isto rješenje!”, vikala je Greta Thunberg razdraganoj publici u Njemačkoj, od koji su se mnogi zalijepili za nuklearnu elektranu kojoj prijeti prerano zatvaranje. “Moramo odmah povećati korištenje nuklearne energije i prirodnog plina kako bismo spriječili spaljivanje smeća, drva i ugljena!” Kao odgovor na to, Njemačka i Belgija najavile su nastavak rada svojih nuklearnih elektrana i ponovno pokretanje onih zatvorenih, a predsjednik Joe Biden i kanadski premijer Justin Trudeau najavili su ubrzanu proizvodnji prirodnog plina i LNG-a.
Šalim se, naravno. Ne, ono što su klimatski aktivisti zapravo učinili je upravo suprotno.
Biden, Trudeau, Thunberg, Greenpeace, WWF, Extinction Rebellion, AOC, Sierra Club i NRDC udvostručuju svoja nastojanja za zatvaranje nuklearnih elektrana i proizvodnje prirodnog plina. Biden je dao u zakup manje zemljišta za bušenje nafte i plina od bilo kojeg predsjednika još od Drugog svjetskog rata. Trudeau je, apsurdno, tvrdio da “nikad nije postojao jak poslovni argument” za LNG, iako je prirodni plin 18 puta skuplji u Europi nego što je u Kanadi. AOC i drugi demokrati poriču da vode rat protiv prirodnog plina, šire dezinformacije i zahtijevaju da Big Tech cenzurira njihove političke protivnike. Extinction Rebellion (Pobuna zbog izumiranja) pokušava spriječiti Afrikance u proizvodnji prirodnog plina. Greenpeace je u kolovozu potiho odobrio izgaranje ugljena u Njemačkoj i tužio Europsku uniju kako bi zabranila javno financiranje nuklearne energije i prirodnog plina. Thunberg je osudila prirodni plin u svojoj nadolazećoj knjizi. A Sierra Club i NRDC se bore kako bi zatvorili nuklearna postrojenja i blokirali veću proizvodnju prirodnog plina.
Zelene skupine nisu jedini razlog zašto je Europa u energetskoj krizi, ali one su te koje aktivno blokiraju glavna rješenja za istu. Neposredni razlog krize je Putinova invazija na Ukrajinu i Putinovo manipuliranje protokom prirodnog plina u Europu. Ali to se već počelo događati prošle jeseni, mnogo mjeseci prije Putinove invazije na Ukrajinu, a mnogi ljudi, uključujući mene, upozorili su da svijet, kao odgovor na to, očajnički treba povećati proizvodnju prirodnog plina. A zeleni vođe i njihove skupine glavna su prepreka političarima poput Bidena i Trudeaua, koji su pod kontrolom zelenih interesnih skupina, da poduzmu nešto.
Štoviše, sve je jasnije da nas čeka ne samo nestašica prirodnog plina, već i nafte. OPEC je najavio da će smanjiti proizvodnju nafte, usprkos “očajničkih” nastojanja Bidenove administracije i usprkos tome što OPEC+ proizvodi znatno ispod svojih proizvodnih kvota. Ukupna javna i privatna ulaganja u proizvodnju nafte i plina diljem svijeta smanjila su se za polovicu između 2011. i 2021. te za dvije trećine od 2014. godine. Novootkrivena naftna polja pala su na povijesno najnižu razinu između 2016. i 2020. godine, ne zbog nedostatka nafte, već zbog nedostatka ulaganja u istraživanje. Danas kompanije troše 25 posto manje nego što im je potrebno kako bi održale stabilnu proizvodnju nafte. Zašto? Zato što su klimatski aktivisti uspješno izvršili pritisak na vlade i privatne investitore.
Bidenovo predsjedništvo trebalo je biti restauracija liberalnog globalizma, djelovanje vanjske i ekonomske politike na globalnog razini te odbacivanje vrste provincijalizma koje su Brexit i Donald Trump navodno predstavljali. Ali Biden je uspio izolirati Sjedinjene Države daleko više od Trumpa, najprije odbijajući povećati proizvodnju prirodnog plina za Europu, a sad gurajući Saudijce još više u naručje Rusije. A Trump je bio taj koji je, upravo u trenutku kad su ga optužili da je Putinova marioneta, ozbiljno i opetovano upozoravao Nijemce i Europljane da postaju opasno energetski ovisni o Rusiji.
Trump made some outrageous claims about German energy at the UN — and the German delegation’s reaction was priceless pic.twitter.com/izpa2fKC3B
— NowThis (@nowthisnews) September 26, 2018
Odbijanja Bidenovih molbi Saudijske Arabije da proizvodi više nafte u potpunosti mijenja igru. Razbija 70-godišnji vojni savez zaštite nafte Saudijaca i SAD-a. Postoji više razloga za to, ali suština je u tome što, ne proizvodeći dovoljno nafte, SAD treba Saudijsku Arabiju više nego Saudijska Arabija treba SAD. “Američki dužnosnici kasno su shvatili da zastrašivanje ne funkcionira”, primjećuje Bloomberg, “i da Washington treba naučiti živjeti s novim poretkom temeljenim na zajedničkim interesima, prema osobi upoznatoj s raspravama unutar OPEC+, koja je tražila da ostane anonimna u razgovoru o osjetljivim diplomatskim temama.”
Drugim riječima, klimatski fanatizam ima posljedice u stvarnom svijetu. Klimatske promjene su stvarne, ali one nikad nisu prijetile ljudskoj civilizaciji. Gnojiva, navodnjavanje i traktori će omogućiti Africi i drugim siromašnim zemljama da proizvode više hrane u toplijem svijetu. Prirodne katastrofe su u padu jer je ljudska otpornost na ekstremne vremenske prilike porasla. A emisije ugljika, zahvaljujući prijelazu s ugljena na prirodni plin, bile su u padu sve do prošle godine kad se svijet počeo vraćati na ugljen radi nestašice prirodnog plina. Klimatski fanatizam sad je glavni razlog zašto šefovi država SAD-a, Kanade i mnogih europskih nacija ne uspijevaju učiniti ono što moraju kako bi okončali energetsku krizu. Činjenica da su klimatskim aktivistima na meti nuklearne elektrane s nula emisija i da podupiru izgaranje ugljena sav je dokaz koji bi svima trebao biti potreban da njihova briga nije smanjenje emisija, već nešto sasvim drugo.
Na mnogo načina, ono što se događa čini se sasvim novim. Ni u jednom drugom trenutku u ljudskoj povijesti, ljudi zahvaćeni religioznim žarom nisu stvorili svjetsku nestašicu energije i hrane. Visoko integrirana priroda svjetske ekonomije znači da nestašica prirodnog plina u Europi može uzrokovati nestanke struje u Pakistanu, Bangladešu i na Filipinima. Trenutna i visoko emocionalna kvaliteta društvenih medija znači da školarka iz Švedske može stvoriti svjetsku moralnu paniku koja pomaže nekoć marginalnim kandidatima Zelene stranke kontrolirati energetsku politiku u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji. A stoljećima dug trend prema rastućem sekularizmu, ateizmu i nihilizmu pretvorio je apokaliptični environmentalizam u dominantnu religiju globalnih elita, kao i većeg dijela stanovništva, s gotovo polovicom svih ljudi prožetim uvjerenjem da će klimatske promjene rezultirati izumiranjem čovječanstva.
Ali s druge strane, svjedočimo itekako poznatom obrascu. Katolici i protestanti u Europi međusobno su se ubijali od 16. do 18. stoljeća, navodno zbog neslaganja oko opskurnih teoloških pitanja. Vjerski ratovi kulminirali su Tridesetogodišnjim ratom, za koji se procjenjuje da je ubio jednog od svaka tri Nijemca. Britanski su lideri izazvali glad u Irskoj između 1845. i 1849. godine, u Indiji između 1876. i 1880. godine te ponovno 1942. i 1943. godine, dok su bili pod utjecajem ideja britanskog ekonomista Thomasa Malthusa. No, ispod teoloških sporova i ideoloških opravdanja uvijek su, naravno, postojali i materijalni motivi, uključujući natjecanje oko zemlje i političke kontrole.
Takvi politički i materijalni zahtjevi podupiru današnji fanatizam klimatskih aktivista. To su ljudi koji su, s jedne strane, u stisku duboko iracionalne religije, one koja zamišlja da su ljudi pali u nemilost zbog industrijske revolucije i da idu prema ekološkoj apokalipsi ako radikalno ne smanjimo potrošnju energije i ponovno se ne uskladimo s bogom-žrtvom Prirodom pomoću obnovljivih izvora i organskom hranom. No, oni su također narcisi koji očajnički žele osobnu, kulturnu i političku moć. Njihova su apokaliptična nastojanja upalila. Okorjeli radikali Zelene stranke postali su ministri energetike u Belgiji, koja je krajem prošlog mjeseca zatvorila nuklearnu elektranu, i u Njemačkoj, koja i dalje namjerava sljedećeg proljeća zatvoriti svoje posljednje tri nuklearne elektrane. Čak i uobičajeno nemoćna djeca koja pate od anksioznih poremećaja mogu steći moć nad svojim roditeljima, učiteljima i šefovima država izljevima bijesa zbog kraja svijeta i zahtjevima za više crno-bijelog moralnog razmišljanja.
Globalna energetska i prehrambena kriza pozitivan je dokaz da volja za moći ponekad može nadjačati volju za životom. Klimatski aktivisti koji se protive nuklearkama i prirodnom plinu učinkovito će uzrokovati stotine milijuna nepotrebnih smrti od hladnoće, nestašice hrane i zagađenja. Mnogi su pokazali da su spremni umrijeti za svoje ciljeve. Netočno je reći da je ljudima život ispred svega. Mnogima je prioritet vlastiti osjećaj moći. Ako to znači da se čitave šume starog drveća moraju posjeći; da Poljaci moraju udisati otrovne pare od spaljenog smeća u svojim domovima; i da će čovječanstvo spaljivati rekordne količine ugljena, neka tako i bude. Razmišljanje nije da se moraju razbiti jaja kako bi se napravio omlet. Već, “Zaboravite omlet. Samo razbijmo jaja.” Ili, kao što je mudar čovjek jednom rekao: “Neki ljudi samo žele gledati kako čitav svijet gori.”
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
