Kada je imao 50 godina, islamski prorok uzeo je za svoju ženu Aišu, koja je imala šest ili sedam godina. Brak je konzumiran kad je Aiša imala devet godina.
To nije kleveta. To je precizan opis mjerodavnog islamskog svetog teksta. (Pogledaj, npr., Sahih Buhari, 5 dio, Knjiga 58, br. 234–236.). Međutim, o tome se više ne smije sigurno raspravljati u Europi, zahvaljujući prekomjernim prijetnjama nasiljem i zastrašivanjem — posebice, džihadskim terorizmom i islamskom industrijom pritužbi koja se povlači iza njega. Prema presudi takozvanog Europskog suda za ljudska prava (European Court of Human Rights – ECHR), sloboda govora zamijenjena je standardima šerijatskog bogohuljenja.
Slučaj uključuje austrijsku ženu (identificiranu kao “gđa S.” na sudskim spisima i za koju se vjeruje da je Elisabeth Sabaditsch Wolff), koja je 2009. godine vodila dva seminara pod nazivom “Osnovne informacije o islamu”. Ona je uključila izvješće o Muhamedovom braku s Aišom. Iako se ovo izvješće podudara sa svetim tekstovima, gđa S. bila je progonjena na osnovi da su njezine izjave podrazumijevale pedofilne tendencije od strane proroka. Određena je novčana kazna (oko 547$) zbog omalovažavanja religije.
Gospođa S. se žalila, oslanjajući se na članak 10 Europske konvencije o ljudskim pravima. Ta odredba podrazumijeva zaštitu “slobode izražavanja”, iako radi na isti način kao i jamstvo vašeg osobnog automobila — čini se kao da ste pokriveni, ali sitni tisak negira vašu zaštitu.
Članak 10 počinje prilično benigno: Europljani imaju pravo na “slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.” No, potom dolaze pravne stvari: Ostvarivanje tih prava na širenje informacija, vidite, “obuhvaća dužnosti i odgovornosti”. Stoga, ono što se naziva “slobodom” može zapravo biti “podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama” za koje vlasti odluče da su “nužne u demokratskom društvu”, uključujući u svrhu održavanja “javnog reda i mira” te “sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih”.
U prijevodu: Europljani mogu slobodno reći samo ono što im dopuštaju reći neimenovani suci na Europskom sudu. Istina je nevažna. Kao što su pravnici opravdali u slučaju gđe S., sloboda osobe u iznošenju činjenica mora se procijeniti u “širem kontekstu” koji uravnotežuje “slobodu” izražavanja nasuprot — ne šalim se — “prava drugih na zaštitu vjerskih osjećaja”, kao i “legitimnog cilja očuvanja religijskog mira”.
Zbog toga je verboten govoriti stvari koje bi mogle uznemiriti muslimane. Posebno uvredljivo je bilo kakvo spominjanje mnogih islamskih doktrinarnih načela koja nas zgražavaju u 21. stoljeću — odobravanje braka s djecom, nasilni džihad, tretiranje žena kao pokretne imovine, dužnost ubijanja apostata, i tako dalje. To što su ta načela ispravno navedena, poduprta neospornim svetim tekstovima, nije previše važno. Ili kao što je to ECHR proglasio, oslanjanje na sveto pismo moglo bi se klasificirati kao “uvredljiv napad na Proroka islama, koji bi mogao izazvati predrasude i ugroziti religijski mir”.
Evo na što su ostaci Zapadne civilizacije spali: Izjavim nešto što je istinito; to povrijedi tvoje osjećaje, stoga — naravno — ti digneš zgradu u zrak; i to je moja krivnja.
Prije gotovo četiri godine, kada se Europa poklonila rulji i obuzdala svoj jezik nakon džihadskog masakra u prostorijama francuskog satiričnog časopisa Charlie Hebdo, pokušao sam objasniti visinu uloga u pamfletu pod nazivom “Islam i sloboda govora“. Ako želimo da društvo bude funkcionalno, napredno, slobodno društvo, ono mora zaštititi robusnu izmjenu znanja i ideja. Bez toga, pravilo razuma umire, a s njim i sloboda savjesti, ravnopravnost pred zakonom, pravični postupak, pravo na imovinu i jednakost mogućnosti.
Islamisti i njihovi transnacionalno-progresivni saveznici nastoje redefinirati demokraciju kao jamstvo domaćeg spokojstva, na putu prema globalnom spokojstvu post-vestfalskog poretka. To je slatko-zvučni plan puta prema tiraniji, u kojemu se “spokojstvo” provodi u sovjetskom stilu, sa službenom verzijom povijesti i istine koja nije otvorena pitanjima ili raspravi. Vaša “sloboda” govora strogo je ograničena u tim granicama.
Ne postoji sloboda govora u islamu. Šerijatske države ne samo da zabranjuju govor koji vrijeđa ili omalovažava islam; oni ga smatraju bogohuljenjem — i kažnjavaju ga okrutnošću — bilo koji oblik izražavanja koji prikazuje islam u nepovoljnom svjetlu.
U tome je, naravno, problem s brakom Muhameda i Aiše: Njegov opis smatra se pedofilskom klevetom. To dugujemo jednom od najgorih aspekata solipsizma koji proizlazi iz suvremene kulture: oštro rasuđivanje događaja iz prošlosti, uključujući drevnu povijest, zasnovano na trenutačnim senzibilitetima — za koju nas rulja “luka povijesti” tako samouvjereno uvjerava da su najbolji senzibiliteti ikad.
U Muhamedovo vrijeme — vremenu neobuzdane smrtnosti dojenčadi i niskog očekivanog životnog vijeka — pojmovi odrasle dobi i prikladnosti za brak bili su povezani s pubertetom. Spajanje muškaraca i djevojčica nije bilo neuobičajeno ili smatrano vrijednim osude. Doista, kako je utvrdila Myriam Francois-Cerrah, progresivna učenjakinja islama, pet stoljeća nakon što je Muhamed oženio Aišu, engleski kralj John, u dobi od 33 godine, oženio je 12-godišnju Izabelu od Angoulêmea.
Problem nije u tome što je, u sedmom stoljeću, Muhamed oženio djevojčicu. Problem je u tome što, dok Zapad evolvira zbog poštovanja razuma, mnoge islamske kulture smatraju Muhameda kao savršenog uzora i da je ta koncepcija dobra nepromjenjiva. Za fundamentaliste, donošenje zakona protiv dječjih brakova značilo bi da je Muhamed bio u krivu — što je neprihvatljivo.
Kao rezultat, dječji brakovi, poput zlostavljanja žena i djevojčica u mnogim drugim kontekstima, ostaje veliki problem u islamskim zemljama. U Saudijskoj Arabiji, na primjer, nastojanja da se brak utvrdi na dobi od 15 godina (i, kao što se neki nadaju, da se podigne na 18) sravnali su šerijatski autoriteti. Ulema ukazuje na primjer Aiše, kao i na svete tekstove koji obilježavaju početak puberteta kao na točku od koje se brak smatra prihvatljivim, te da bilo kakva minimalna dob nije prihvatljiva. Čak kad vlade i uspiju donijeti zakon o minimalnom dobu za brak, fundamentalističke zajednice ga zanemaruju.
Kada već govorimo o fundamentalističkim zajednicama, jedan o ciljeva šerijatskih supremacista je osnivanje muslimanskih enklava na Zapadu i nakon toga pritiskanje vlada domaćina da priznaju njihovo pravo na samoupravljanje pod islamskim zakonom. To se ne smatra trajnim aranžmanom. To je tranzicija na putu do nametanja šerijatskih standarda cijelom društvu.
Mislite da se to nikada ne može desiti? U redu, ali onda se zapitajte, nakon presude ECHR, u kakvom je stanju sloboda govora u Europi u usporedbi sa šerijatskim društvima? A ako sloboda govora umre, kako će preživjeti razum? Kako će preživjeti Europa?
