Prije pedeset godina, revolucija 60-ih nastojala je preokrenuti američke običaje, tradicije, ideologiju i politike.
Radikali 1960-ih su na koncu odrasli, odrezali kosu i pridružili se establišmentu. Većina je mislila da se njihova revolucija ugasila početkom 1970-ih bez previše napora, dok su se Amerikanci vratili u “normalu”.
No, možda su ipak 60-te, a ne tiha većina, na kraju odnijele pobjedu. Pola stoljeća kasnije, svijet izgleda mnogo više nalik 1968. i onome što je slijedilo nego onome što je prethodilo.
Većina političkih i kulturnih agenda tog turbulentnog razdoblja — i onih naprednih i regresija — već dugo su institucionalizirane. Vojno novačenje, bilo dobro ili loše, ostalo je mrtvo. Postoji veća transparentnost u politici, manje soba ispunjenih dimom. Djeca s teškoćama u razvoju, svojedobno odbacivana ili označavana kao “retardirana”, danas su daleko bolje integrirana u društvo i tretiraju se puno etičnije kao djeca s posebnim potrebama. Prava žena, rasne manjine i LGBT zajednica su također naširoko prihvaćeni.
Pa opet, stil života se radikalno promijenio — i to često ne na bolje. Prije kasnih 60-ih, većina Amerikanaca ženila se prije nego je imala djecu; nakon njih, ne toliko. Kućanstva s jednim roditeljem danas su puno češća pojava.
Ostala nasljeđa 60-ih uključuje parove koji se kasnije žene i imaju manje djece. Pola stoljeća kasnije, to društveno nasljeđe često znači produženu adolescenciju, starije roditelje, odgođeno ili nepostojeće vlasništvo nad kućom te veći naglasak na slobodno vrijeme nego na kućanske poslove.
Moda ostaje pod utjecajem 60-ih godina. Ostalo je samo nekoliko pravila odijevanja. Čak se i milijarderi danas oblače u traperice, majice i tenisice umjesto u hlače i šiljaste cipele. Naočale s okvirima od žice smatrale su se 1950-ih naočalama starih ljudi. Potom su postale hip, a sad su standard.
Ikonska droga 60-ih, marihuana, legalizirana je u mnogim državama i uskoro bi mogla biti dekriminalizirana na saveznoj razini.
Filmovi nakon 60-ih rutinski uključuju vrstu vulgarnosti, golotinje i grafičkog nasilja koje je bilo nepoznato kinematografiji 1950-ih. Romanse na velikim ekranima često ne uključuju udvaranje, romantiku i misteriju, već umjesto toga pregršt seksa.
Promiskuitet i kultura spajanja (hookup) redefinirani su u 60-ima kao norme. I danas je taj slučaj — ali s mnogo psihološke, društvene i kulturne štete.
Prije previranja na kampusima kasnih 60-ih, u nastavnom programu gotovo da nije bilo tečajeva “studija”. Još uvijek je ustrajala drevna ideja da su sveučilišta obavezna podučavati filozofiju, književnost, znanost, matematiku i struke — zajedno s induktivnim načinom korištenja tog znanja kako bi se pronašao smisao stvari.
Ipak, nestrpljive 60-te odbacile su tu nesebičnu predodžbu kao staromodnu, naivnu i kao prepreku utopiji. Kampus je umjesto toga postao središtem deduktivnog progresivnog aktivizma. Novonastali tečajevi “studija” sada obučavaju studente da misle u skladu s političkom korektnošću umjesto empirijski.
Preživjele su, a i pogoršale se, i ostale perniciozne ideje 60-ih. Ideja vikanja u zonama slobodnog govora na kampusu danas znači sprječavanje govora svih onih s kojima se studenti ne slažu.
Budalaštine na ulicama tijekom potvrđivanja Bretta Kavanaugha na Vrhovni sud, nasilje Antife i remetilački pohodi skupine Black Lives Matter, sve to izrodile su 60-te kao legitimna sredstva za ostvarivanje navodno plemenitih ciljeva.
Napredak u građanskim pravima skrenuo je s puta Martina Luthera Kinga Jr.-a i njegovog slijepog društva, koje je trebalo naglašavati sadržaj našeg karaktera, prema rasno segregiranim studentskim domovima i goropadnoj politici identiteta. Sadašnje plemensko shvaćanje da smo zauvijek definirani našim DNK, a ne karakterom, također je nasljeđe 60-ih.
Nepromišljene navike Billa Clintona i Donalda Trumpa su ostaci iz 60-ih. Isti slučaj je s propovijedanjem i konstantnim držanjem prodika likova poput Al Gorea i Baracka Obame. Novi pomodni socijalizam Alexandrije Ocasio-Cortez nije ništa drugo no stari socijalizam 1968.
Mogu li se dobre stvari 60-ih ostvariti bez svih onih loših?
O tom odgovoru se još uvijek raspravlja. Nažalost, rane 60-ih nisu zacijelile s prosjedom kosom generacije 1968.
Sada, Amerikanci se sve više samoodređuju geografski. Oni koji preferiraju snažan vjerski život, manju vladu, manje poreze, više slobode — i koji žele održati američke tradicije živima — imaju tendenciju gravitiranja prema ruralnim područjima i ‘crvenim’ državama u unutrašnjosti naše nacije.
‘Plave’ države na obali nastoje održati duh 60-ih živim s hip urbanom kulturom, većom vladom, višim porezima, većim naglaskom na politiku identiteta — i konstantnim nastojanjem da radikalno izmijene Ameriku.
Dakle, tko je osvojio 60-te?
Republikanci bi tvrdili da su osvojili više predsjedničkih izbora od 1968. Tvrdili bi da je tiha većina ipak u konačnici spasila ono što je još uvijek bila tradicionalna Amerika. Radikali 60-ih poput Billa Ayersa i Jane Fonda nikada nisu doživjeli široku popularnost.
No, uključite li televiziju, gledate li film ili utakmicu NFL-a, slušate li popularnu muziku, posjetite li kampus, primijetite li kako se mnoštvo odijeva i govori, prošećete li pločnikom velikog grada i proučite li ponašanje naših slavnih osoba i političke klase: Teško je ne zaključiti da su 60-te pobijedile.
