U ponedjeljak, New York Times objavio je članak profesora filozofije sa Sveučilišta Clemson Todda Maya na uvodnoj stranici. Njegov živahan, blagdanski naslov: “Da li bi izumiranje ljudi bila tragedija?” Da, odgovara on — ali samo jer smo si to sami učinili. U smislu gubitka za svijet, vjerojatno ne.
May započinje priznanjem da bi iskustvo “završetka ljudske vrste bilo loša stvar” — ili bi barem uzrokovalo nešto boli. On je agnostik što se tiče pitanja “zaslužuju li ljudska bića izumrijeti”. Pitanje o kojem se May pita jest da li bi bila “tragedija ako planet više ne bi sadržavao ljudska bića”. Njegov zaključak: “Bila bi tragedija, a možda bi to bila i dobra stvar.”
Ti prvi, čovječe.
Mayovo rasuđivanje je fascinantno nihilističko. On tvrdi da bi ljudsko izumiranje bila tragedija jer imamo tragičnu manu — naša kratkovidna uporaba okoliša — koji bi bio ispravljen našim izumiranjem. “Čovječanstvo”, rekao je, “je izvor uništavanja života svjesnih životinja na skali koju je teško dokučiti.” I dok priznaje da je “sama priroda teško Valhala mira i sklada”, ljudska bića su jedinstveno okrutna (u našu obranu, mi nemamo generaliziranu naviku kanibaliziranja naših partnera, poput nekih drugih vrsta). On objašnjava da uništavamo svijet:
Kako bih izgradio taj slučaj, dopustite mi da započnem s tvrdnjom da smatram kako će ona odmah biti depresivna i, nakon razmišljanja, nekontroverzna. Ljudska bića uništavaju velika nastanjiva područja i uzrokuju nezamislivu patnju mnogim životinjama koja ih nastanjuju. To se događa kroz najmanje tri načina. Prvo, ljudski doprinos klimatskim promjenama djeluje razorno na ekosustave, kao što ističe nedavni članak o parku Yellowstone u Timesu. Drugo, povećanje ljudske populacije prelijeva se na ekosustave koji bi inače ostali netaknuti. Treće, tvornički uzgoj potiče stvaranje milijuna i milijuna životinja kojima se ne nudi ništa osim patnje i bijede prije njihovog klanja na najbarbarskije načine. Nema razloga misliti da će se te prakse smanjiti u dogledno vrijeme. Upravo suprotno. Čovječanstvo je, dakle, izvor uništavanja života svjesnih životinja na skali koju je teško dokučiti… Kad bi to bilo sve što se tiče ove priče, ne bi bilo nikakve tragedije. Eliminacija ljudske vrste bila bi dobra stvar, točka.
Drugim riječima, May zapravo ne tretira ljude poput članova životinjske zajednice — on nas tretira kao neovisne o životinjskoj zajednici, što je zauzimanje neobične pozicije ako želite analizirati ljudske interese kao ekvivalentne onima životinjskima. No, May nastavlja navodeći kako ljudska bića donose “naprednu razinu razuma koji može iskusiti čudo”, kao i naše stvaranje “književnosti, muzike i slikarstva”, među ostalim rubnim prednostima ljudskog postojanja. Ovo je filozofski nedosljedno — ako bi masovni ubojica skladao simfonije, svejedno bi bio vrijedan uklanjanja. Nadalje, ako ne bi bilo ljudi, ne bi bilo nikoga tko bi uživao u znanosti, književnosti, muzici i slikarstvu, May pokušava otkloniti ovaj kriticizam navodeći da mi “cijenimo i često sudjelujemo u takvim praksama… jer ih nalazimo vrijednima truda.” Prema tome, “bio bi gubitak za svijet ako bi te prakse i iskustva prestala postojati.” No, to pretpostavlja neku objektivnu vrijednost praksi izvan subjektivnog užitka — što je pozicija koja u začetku ne preživljava ekvivalenciju ljudi-životinja, jer ako to učini, onda ljudi također uživaju u prehrani mesom i životu u klimatiziranim domovima. May je to, doista, prisiljen priznati.
Na kraju, ne postoji pravi način za opravdanje ubojitog ljudskog postojanja prema Mayovoj ekvivalenciji ljudi-životinja.
A to je i zaključak do kojeg May na kraju dolazi. On navodi:
Dakle, koliko bi patnje i smrti ne-ljudskog života bili voljni tolerirati kako bi spasili Shakespearea, našu znanost i tako dalje? Osim ako ne vjerujemo da postoji toliko veliki jaz između statusa ljudi i ne-ljudskih životinja, koji god razumni odgovor smislili, on će biti nadvladan štetom i patnjom koju nanosimo životinjama. Postoji jednostavno previše muka prouzročenih prema previše životinja i previše sigurne mogućnosti da će se to nastaviti i vjerojatno povećati; to bi nadmašilo sve što bi mogli staviti na drugu stranu vage. Štoviše, oni među nama koji vjeruju da postoji takav jaz trebali bi se više upoznati s bogatstvom života tolikih mnogih svjesnih bića. Naša vlastita znanost otkriva nam to bogatstvo, ironično nam dajući razlog da ga eliminiramo zajedno s našim daljnjim postojanjem.
To ga je dovelo do prilično neugodnog položaja u kojem bi se trebao ubiti za dobrobit planeta ili barem zagovarati masovne pobačaje. Ovo nije šala.
Čovjek bi se ovdje mogao zapitati, s obzirom na ovo gledište, da li bi bila dobra stvar za nas koji smo trenutačno ovdje da skončamo naše živote kako bismo spriječili daljnje patnje životinja. Iako nemam konačni odgovor na to pitanje, moramo priznati da se slučaj budućih ljudi prilično razlikuje od trenutačno postojećih ljudi. Zahtijevanje od postojećih ljudi da skončaju svoje živote uzrokovalo bi značajne patnje među onima koji imaju previše toga za izgubiti svojom smrću. S druge strane, sprječavanje budućih ljudi od postojanja ne uzrokuje toliku patnju, pošto ta ljudska bića neće postojati te stoga neće morati žrtvovati svoje živote. Te dvije situacije, dakle, nisu usporedive. Mogao bi, dakle, postojati slučaj u kojem bi izumiranje ljudske vrste učinilo ovaj svijet boljim, a opet bi bila tragedija. Ne želim to reći sa sigurnošću, pošto je pitanje prilično kompleksno. Ali to mi se čini kao živa mogućnost, a ta činjenica me sama po sebi uznemirava.
Ovo je poanta: filozofija utemeljena na urođenoj vrijednosti ljudskih bića može preživjeti. Filozofija koja se temelji na izjednačavanju ljudi i životinja osuđena je na imploziju — ili barem na presmiješni ‘self-own’ na stranicama New York Timesa.
