Zamislite osobu koja stvarno ne voli Toyota Motor Corporation. No, kad kritizira Toyotu, ona zapravo ne kritizira proizvode ili prakse proizvođača automobila. Ona ne navodi koje točno modele percipira bezvrijednima, koji joj smrde na nepouzdanost ili bilo koje druge slabosti na koje je naišla. Ona ne kritizira Toyotu zbog onoga što Toyota zapravo radi. Umjesto toga, u nastojanju da delegitimizira i uništi kompaniju, ona izmišlja tvrdnje da Toyotina vozila bezobzirno ubijaju ljude i da kompanijom upravljaju obezglavljeni rasisti.
To je u konačnici taktika anti-izraelskih aktivista.
Gotovo svaki put kad su tvrdokorni anti-izraelski zagovornici izazvani vlastitim argumentima — bez obzira koliko zlobnim — oni standardno koriste istu obranu: “Ja samo kritiziran izraelsku vladu! Kritiziranje izraelske vlade i politike nije antisemitizam!”
Takav je bio slučaj i s Marc Lamont Hillom, profesorom sa Sveučilišta Temple i bivšim komentatorom CNN-a. Hill je prošli mjesec otpušten sa svoje pozicije na CNN-u nakon što je govor pred Ujedinjenim narodima u kojem je zagovarao zamjenu Izraela palestinskom državom postao viralan i izazvao mnoštvo negativnih reakcija.
“CNN je otpustio Marc Lamont Hilla zbog kritiziranja Izraela” — RT America
“CNN je otpustio Marc Lamont Hilla u svjetlu njegovih komentara koji su kritizirali Izrael i pozivali na ‘slobodnu Palestinu'” — The Washington Post
“Kritiziranje izraelskih akcija nije antisemitizam. Od kad je zagovaranje ljudskih prava prekršaj za otkaz? Pridružite nam se u solidarnosti s Dr. @MarcLamontHill:” — Marc Ruffalo, glumac
Hill je započeo svoj govor bujicom na račun Izraela: “U ovom trenutku postoji više od 60 izraelskih zakona koji uskraćuju Palestincima pravo na punopravno državljanstvo, samo iz razloga što nisu Židovi. Od stanovanja do edukacije, jasno je da slobode kojima su ljudska bića prirodno obdarena izraelski državnici aktivno oduzimaju Palestincima.”
Ne znam kojih je to šezdeset plus zakona na koje se Hill pozivao ovdje, pošto nije naveo niti jedan od njih. Ali ako on sugerira da samo Židovi mogu postati izraelski državljani, to je uvelike netočno.
Prvo, palestinski Arapi rođeni u Izraelu su državljani samim rođenjem. Međutim, imigracija je malo složenije pitanje. Za razliku od država poput Kanade, Izrael nije imigracijska zemlja. To je židovska država. Točnije, Židovska država: Kad je 1948. godine prvi izraelski premijer David Ben-Gurion pročitao izraelsku Deklaraciju o neovisnosti, on je proglasio “uspostavljanje Židovske države u zemlji Izraelu, koja će biti poznata kao država Izrael.” Dakle, za ne-Židove koji žive u Sjedinjenim Državama ili u nekoj drugoj zemlji, imigracija u Izrael kao od šale nije najjednostavniji zadatak. No, nije nemoguć. Prvo bi zahtijevao podnošenje zahtjeva za inozemnu radnu vizu i posjedovanje vještina. Ili udaju za izraelskog državljanina. Prema Zakonu o državljanstvu Izraela iz 1952.: “Odrasle osobe mogu steći izraelsko državljanstvo putem naturalizacije. Da bi osoba bila podobna za naturalizaciju, ona mora boraviti u Izraelu tri godine.”
Hillove kasnije tvrdnje da izraelska država lišava palestinske Arape njihovih prava na stanovanje i obrazovanje su neshvatljive.
Ako je Hillova propozicija da je Izrael kriv zato što se njegovi zakoni ne primjenjuju na Palestince koji žive na spornim područjima, postoji vrlo jednostavno objašnjenje. Palestinski Arapi koji žive na spornim područjima ne moraju slijediti izraelske zakone. Oni nisu izraelski građani. Oni moraju slijediti zakone koje je odredila Palestinska vlast. Jedan od tih zakona glasi da je prodaja zemlje Židovima strogo zabranjena i kažnjiva smrću — da li se ti diskriminirajući zakoni smatraju pogrešnima?
Hill je nastavio svoj govor optužujući Izrael da drži palestinske Arape u zatočeništvu “pod prijetnjom nasumičnog nasilja”. Dodao je: “Suprotno Zapadnoj mitologiji, crni otpor američkom apartheidu nije došao isključivo nenasiljem. Umjesto toga, pobune robova, samoobrana i taktike koje nisu uvijek bile u skladu s onima dr. Kinga ili Mahatme Gandhija, bile su jednako važne za očuvanje sigurnosti i postizanja slobode. Mi moramo dopustiti palestinskom narodu isti raspon prilika i političkih mogućnosti.”
Unatoč tvrdnjama da bi se trebalo poticati nenasilje, Hill je opravdao terorizam protiv Izraelaca, navodeći: “Ne možemo podržati usku politiku respektabilnosti koja posramljuje Palestince zbog otpora, zbog toga što odbijaju stajati skršenih ruku nasuprot državnom teroru i etničkom čišćenju.”
Otvorenje veleposlanstva Sjedinjenih Država u glavnom gradu Izraela, Jeruzalemu, prošlog svibnja, dočekala je bujica palestinskih Arapa koji su jurišali na 40 milja dugu granicu s Pojasom Gaze. Usred gomile prosvjednika, nalazile su se skupine terorista koje su bacale vatrene bombe i drugi eksploziv na graničare. Izraelske snage uzvratile su paljbu, usmrtivši 60 osoba. Hamas je sam priznao da su gotovo sve žrtve bile njihovi vlastiti militantni teroristi.
Ako su izraelske vojne operacije na Zapadnoj obali i Gazi “nasumično nasilje”, kao što Hill sugerira, onda je Izrael nesumnjivo najbolja sila u povijesti jer je moru u civila nasumce eliminirao isključivo teroriste. Ako Izrael, kao što Hill također tvrdi, prakticira državnu politiku “etničkog čišćenja” protiv palestinskih Arapa, onda se Izrael ističe samo u svojoj nesposobnosti. Populacija palestinskih Arapa nije vidjela ništa drugo osim brzog rasta od osnutka Izraela 1948. godine. A izvješće UN-a predviđa da će se stanovništvo na palestinskim teritorijima udvostručiti do 2050. godine.
U završnom govoru, Hill je objavio poziv na akciju, zahtijevajući pravdu za palestinske Arape, u vidu “Slobodne Palestine od rijeke do mora”.
Geografski, Izrael je smješten između dvije vodene mase: Sredozemnog mora na zapadu i rijeke Jordan na istoku. Slobodna Palestina “od rijeke do mora” time u potpunosti eliminira Izrael i oslobađa zemlju u koju nastanjuje u korist palestinske države. Hill nije kritizirao izraelsku vladu. Hill je kritizirao izraelsko postojanje.
Priručnik kojeg su koristili Marc Lamont Hill i nebrojeni drugi anti-izraelski aktivisti od Linde Sarsour i Jimmyja Cartera do bivšeg frontmana Pink Floyda Rogera Watersa, glasi:
Korak 1: Izmislite nepostojeći izraelski zakon ili politiku, koja bi, kad bi bila stvarna, predstavljala kolosalno kršenje ljudskih prava. Ne bojte se biti dramatični. Etničko čišćenje ima posebno stvarni prizvuk. I uvijek zapamtite da budete što je moguće nejasniji. Koristite široke pojmove i generalizacije, čineći tako svoje tvrdnje težima za osporavanje na određenim osnovama.
Korak 2: Zatim glumite ogorčenje zbog postojanja tog novo zakuhanog zakona i opravdajte bilo kakve činove terorizma protiv Izraela pod krinkom “otpora” tome zakonu kojeg ste upravo izmislili.
Korak 3: Ako netko istakne da u onome što govorite nema ni trunke istine, jednostavno odgovorite: “Ja samo kritiziram izraelsku vladu! Jeste li vi fašist? Zar mi nije dopušteno kritizirati politiku izraelske vlade?”
Podrazumijeva se da je kritiziranje izraelske vlade jednako košer kao i kritiziranje vlade bilo koje druge zemlje. Stvar je u tome što ta kritika ovisi o stvarnosti pitanja koje se nalazi pod povećalom. Ono zahtijeva specifičnu kritiku, usmjerenu na postojeći zakon ili praksu. Nasuprot tome, ono što graniči s bigotizmom jest besmisleno izmišljanje nepostojećih zakona ili praksi — poput, Izrael vrši etničko čišćenje — i njihovo korištenje za potkopavanje samog izraelskog postojanja. Samoproglašeni “kritičari” Izraela koji se ismijavaju kao zbunjeni antisemiti isključivo usredotočuju svoj bijes na zakone koji sami zamišljaju u postojanje. Ne zbog poboljšanja situacije palestinskih Arapa, već zbog omalovažavanja Izraela.
