Dok je carski Japan prijetio da će osvojiti istočnu Aziju, predsjednik Roosevelt znao je da može osakatiti njihov ratni stroj embargom na naftu. Prestanak prodaje japanske nafte i njihova ratna mašina bi odjednom stala. Razjaren tim potezom, Japan je napao Pearl Harbor, a mi smo se priključili Drugom svjetskom ratu.
Roosevelt je shvaćao da su mu vrijedni resursi davali moć, a njegove akcije poštedjele su Tajlanđane, Kineze, Vijetnamce, Filipince, Indonežane i ostale od neizmjernih patnji koje bi pretrpjeli da osvajačka japanska vojska nije bila limitirana. (Vođe navale iz naslonjača koji žele izvršiti atentat na karakter FDR-a zbog internacije Japanaca možda će to htjeli imati na umu.)
No, Rooseveltov sjajni primjer iskorištavanja energetskog bogatstva Amerike nije lekcija koju su naučili njegovi nasljednici u Demokratskoj stranci. Dio Rooseveltovog nasljeđa koje žele oživjeti je New Deal, Rooseveltov znakoviti domaći plan, ali s novim, blistavim kaputom boje 21. stoljeća: to je “zeleni” New Deal.
Zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez opisala je prijedlog kao “nacionalnu, socijalnu, industrijsku i ekonomsku mobilizaciju na skali koja nije viđena od Drugog svjetskog rata”, koja pruža “održivu okolinu za sve generacije koje dolaze” uz promicanje “pravednosti i jednakosti”.
Velikodušno nazvani “plan” privukao je nepotrebnu pozornost unatoč činjenici da nitko zapravo ne zna što je to — što je čak i Bloomberg bio prisiljen priznati.
Jedan detalj koji imamo jest da bi nas plan, pomoću vladinog uplitanja u svaki aspekt naših života, transformirao u zemlju u kojoj će obnovljiva energija služiti 100 posto naših potreba, umjesto sadašnjih 11 posto.
Kako je primijetio predsjednik Instituta za energetska istraživanja Tom Pyle, ovo obećanje “prkosi zakonima fizike” i bilo bi ga “nemoguće postići”. Moramo vjerovati da će Demokratska stranka to postići magijom.
Sličan rat se vodi u Kanadi, gdje zeleni prosvjednici žele zatvoriti plinovod koji (doslovno) pogoni njihovu ekonomiju. Temeljni problem je u tome što ljudi koji žele financirati svaki luđački socijalni program koji mogu zamisliti, žele to učiniti dok istodobno uništavaju ekonomsku bazu koja bi to osigurala.
Sjećate li se obećanja predsjednika Obame: “Čak i kad bi izbušili svaku kap nafte … još uvijek ne bismo imalo dovoljno za naše dugoročne potrebe”? A opet, u 2018., Amerika je postala najveći izvoznik nafte po prvi put u 75 godina. Prošli mjesec, prognozirano je da će SAD biti energetski neovisan do 2020., s proizvodnjom nafte koja će nastaviti rasti sve do sredine 2020-ih. Ali najnevjerojatnija činjenica nevjerojatne energetske politike predsjednika Trumpa je ta što SAD sad prodaje naftu na Bliski istok!
S ovakvim energetskim bogatstvom, naša ekonomija je jača, zapošljava više ljudi i život je bolji. To je teško shvatiti ljudima koji bi željeli srušiti sustav, ali čini se kako sustav funkcionira prilično dobro.
Iako se moraju priznati dobre namjere Ocasio-Cortez, njezino neznanje čini Saru Palin da zvuči kao William F. Buckley (a vjerojatno i nezna tko su dotične osobe). Ona nema poniznosti glede moći na koju je nabasala i nema mudrosti u tome kako je iskoristiti. Ona je katapultirana na svoj nacionalni status samo zbog činjenice da je razumno privlačna osoba od boje s neobičnim prezimenom i arogantno iskorištava tu platformu imbecilnim obećanjima o “temeljitoj transformaciji” Sjedinjenih Država.
To je najbolniji slijed događaja od, pa, od kad se ista stvar dogodila s Barackom Obamom.
S toliko mnogo ljudi koji stoje u redu iza ove bivše konobarice, moramo se nadati da neće svi u demokratskoj stranci slijediti taj primjer. Senator Sherrod Brown (Ohio), potencijalni predsjednički kandidat, malo više u kontaktu s liberalnim korijenima stranke, usredotočen je na radnike i dostojanstvo rada.
Liberalni aktivisti za zaštitu okoliša koji blokiraju cjevovode poput Atlantic Coast Pipeline (ACP) još su jedan primjer demokratskog prioritiziranja Crkve environmentalizma nad radnim mjestima ljudi. ACP bi stvorio radna mjesta za radnike u Zapadnoj Virginiji, Sjevernoj Karolini i Južnoj Karolini, dok bi istodobno osigurao pristupačan prirodni plin tim zajednicama.
Čini se da bi pomaganje takvim zajednicama bio puno bolji plan od “temeljne transformacije” ekonomije koju takozvani “novi” demokrati jedva razumiju.
Možda razumni demokrati mogu vratiti stranku natrag u centar, što joj je i te kako potrebno. Samopriznati radikali poput Ocasio-Cortez žele “mobilizaciju koja nije viđena od Drugog svjetskog rata” koja se čini vjerojatnijom da će osakatiti našu ekonomiju više od bilo čega drugog — istodobno ignorirajući stvarnost da nas Kina želi pobijediti u Trećem svjetskom ratu.
Ako će nam ovo prvo biti nametnuto, ovo potonje se čini neizbježnim.
Jared Whitley služio je u uredu senatora Orrina Hatcha (R-Utah) te kao zamjenik ravnatelja u Bijeloj Kući administracije Georgea W. Busha.
