Nekoliko sati nakon užasnog terorističkog napada na Novom Zelandu, velik broj članaka postavljao je predvidljivo pitanje: ne bi li tehnološke tvrtke trebale učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi uklonile govor mržnje sa svojih platforma i interneta u cjelini?
S jedne strane, argument za pročišćavanje govora mržnje s interneta je uvjerljiv: ako inficiranje mržnje u mračnim kutovima interneta potiče poremećene ljude na počinjenje besmislenih činova nasilja, trebali bismo učiniti sve što je našoj moći da izbrišemo govor mržnje i skupine mržnje sa svake platforme koje možemo.
Međutim, ova logika je duboko pogrešna i samo će dovesti do povećane radikalizacije i nepotrebnog nasilja.
Čak ni oni najautoritarniji i najrepresivniji režimi ne mogu ugasiti ideje, a sami pokušaji njihovog suzbijanja često daju tim idejama novi kredibilitet. Nema razloga za zabranjivanje očigledno glupih ideja — one se lako odbace argumentima. Zabranjivanje razmatranja određenih misli lako se može smatrati priznanjem da su dovoljno snažna da budu opasna.
A upravo to je razlog zašto su pokušaji mnogih u medijima, akademiji i vladi da zabrane razmatranja toliko misli izuzetno štetni. Oni su potisnuli određene pretpostavke kao aksiomatske istine i učinkovito protjerali svakoga tko ih se usudi ispitati.
Ako se netko pita je li imigracija masovnih razmjera dobra stvar, on se odmah označava kao ksenofobni rasist. Ako se netko pita je li poticanje normalizacije transseksualnosti mudro, on se odmah proglašava transfobnim bigotom. Ako se itko usudi osporiti sveobuhvatno poticanje globalizacije i povećanu moć transnacionalnih institucija, on se odmah osuđuje kao nacionalist i prema tome kao bijeli nacionalist.
Cenzuriranje ljudi neće ih potaknuti da se slože s vama. Neće se iznenada predomisliti samo zato što ste vikali na njih. Oni će možda prestati javno govoriti o pitanju, ali će nastaviti razmišljati o njemu i voditi razgovore u privatnosti sa svakim tko će se upustiti u njih. Ako ništa drugo, oštra osuda će ih učiniti sumnjičavima i opreznima, a možda čak i očvrsnuti njihove uvredljive poglede.
I što se događa kad smo protjerali razgovor o neugodnim temama i prognali sve prijestupnike? Oni će prirodno gravitirati prema najekstremnijim i najradikalnijim skupinama, jer će to biti jedini ljudi koji će biti voljni upustiti se u vrste razgovora kakve žele. A u tom okruženju, radikali će imati prednost, jer neće biti razumnih ljudi koji bi mogli uzvratiti udarac.
Što se skupina više proganja, to postoje više paranoična i sklona nasilju. A sve jači pritisci na njihovo protjerivanje pojačat će takve osjećaje. Netko tko se osjeti progonjenim rijetko se zaustavlja kako bi preispitao svoja razmišljanja — uključuje se njihov instinkt borbe-ili-bijega i prečesto izabire ovo prvo.
Mnogi od takozvanih javnih intelektualaca bili su zaštićeni od neugodnih pitanja koja često usmjeravaju ljude na ovakav put radikalizacije. Ova pitanja su smatrana previše “uznemirujućima” ili uvredljivima. Na žalost to znači da ti intelektualci ne posjeduju dobre odgovore na njih. Umjesto da pokušaju doći do pravih odgovora, oni pokušavaju ušutkati one koji postavljaju pitanja.
Ono što mnogi ne uspijevaju shvatiti jest da je politika sredstvo za izbjegavanje nasilja. Neprijatan govor je mnogo bolji od masovne pucnjave. Biti uznemiren je mnogo bolje od nekoga tko povlači okidač. A kad pokušamo dezinficirati javni diskurs i učiniti Overtonov prozor sve manjim i manjim samo kako bismo poštedjeli nečije osjećaje, mi jednostavno guramo sve više ljudi prema nasilju.
Izolacija i neznanje utječu na radikalizaciju. Ali ne možete nekoga izliječiti od neznanja jednostavno vičući: “Ti si ignorant!” Crnac koji je preobratio 200 članova Klana nije to uspio tako što im je rekao da se educiraju. Razgovarao je s njima — bez obzira koliko su njihova gledišta bila neprijatna. To je bio jedini način na koji je mogao promijeniti njihove misli.
Umjesto cenzuriranja mržnje, moramo se uključiti u raspravu s mržnjom. To je jedini način na koji možemo izbjeći nasilje.
