Prošli tjedan, Facebook i Instagram poduzeli su neobičan korak i u cijelosti banirali nekoliko “krajnje desnih” komentatora, kao i jednog ljevičarskog antisemita (da, to je bila novost za Washington Post) sa svojih platformi. Bio je to posljednji u nizu poteza u proteklih nekoliko mjeseci i godina, osmišljenih kako bi obuzdali ono što liberalni menadžment i vlasnici platformu vide kao “opasan”, iako ne nezakonit, govor.
Prije Jonesa, Paula Josepha Watsona i Miloa, “alt-desničarske” figure poput Jareda Taylora, Davida Dukea i Richarda Spencera bile su te koju su izbačene s raznih platformi. Hoće li uslijediti vjerske skupine koje se protive homoseksualnom braku, organizacije protiv ilegalne imigracije ili čak oni koji ne vjeruju da bi čitavi Treći svijet trebao biti masovno doveden u Sjedinjene Države? Možda su oni koji su trenutačno pogođeni nekoliko ideoloških koraka udaljeni od nas, ali svi bismo trebali postaviti pitanje: Koliko još koraka treba do nas?
Istina je da su Alex Jones i Infowars, a kamoli Louis Farrakhan, rekli i objavili mnoge stvari kojima nije teško proturječiti. Ali u Jonesovom slučaju, nitko s bilo kakvim kredibilitetom ga nije optužio da je rasist, a dok su neki od sadržaja na Infowarsu u najboljem slučaju neobične spekulacije, takav opis bi također ponekad pristajao Trumpovim metama “lažnih vijesti”, Washington Postu i New York Timesu.
Drugim riječima, to je sklizak teren, onaj koji nas vodi prema sve nepoželjnijem putu, gdje je jedini govor koji je “prihvatljivi” onaj koji ne vrijeđa niti jednu osobu — što u osnovi znači nijedan govor. Da, taj potez je učinila privatna korporacija, a ne tijelo javne vlasti i kao takav je legalan, ali takvi potezi predstavljaju zlokobne predznake o budućoj sposobnosti konzervativaca da govore istinu i šire našu poruku.
Vodeći pisac Politicoa, Jack Shafer, istaknuo je u petak da, iako se događaji na platformi odvijaju u “Facebookovoj kući”, postoje implikacije što se tiče zdravlja slobode govora u vladinim i korporativnim pokušajima da se on ugasi.
“Zdravlje slobode govora tradicionalno se u Americi mjeri ne onime što ćemo dopuštati govornicima da govore, iako je to važno, već onime što će slušatelji tolerirati”, napisao je. “Ako postoji dovoljna količina nas koji ćemo probaviti širenje zlobnih teorija zavjere, rasnu mržnju, radikalizam, bogohuljenje, otrovne laži, militantnost, zastrašivanje i ružnoću, to je dobar znak da je sloboda govora pronašla sigurnu luku. Ali ako vlada cenzurira nitkove i zločince koji šire te laži — ili ako korporacije, crkve i druge organizacije rade na gušenju njihovog izražavanja — onda je sloboda govora u nevolji.”
Nick Gillespie iz Reasona tvrdi da takvi potezi “unose tendenciju pokušaja potiskivanja uvjerenja koja se smatraju prezrivim, opasnim ili zlim. To nisu oštro razgraničene kategorije, a tendencija će biti pronalaženje sve više i više materijala koji će se smatrati dostojnim nadziranja, reguliranja i eliminacije. To je ono što se događa na mnogim sveučilištima, a rezultati nisu ohrabrujući za društvo koje vjeruje u slobodu izražavanja.”
I dok su liberali povijesno bili oni koji su branili slobodu govora po svaku cijenu, ovaj put su konzervativci ti koji su se digli na noge jer se njihovi glasovi i mišljenja potiskuju i to ne od strane vlade, već od strane privatnih korporacija čija se moć, osobito kad je riječ o javnoj svijesti, može mjeriti s onom bilo koje nacije. Samo što, kad govorimo o rješenjima, konzervativci često dolaze u sukob s vlastitim iskazanim vrijednostima. “Vlada ne može regulirati govor”, govori dobar libertarijanac, “ali privatna kompanija može raditi što god želi.”
U redu, ali što se događa kad je ta privatna kompanija virtualno (nenamjerna igra riječi) monopolist? Pretpostavljam da nema potrebe za ovim pitanjem, pošto je to upravo ono što se događa. “Ne sviđa vam se? Osnujte svoju vlastitu platformu za društvene medije!”, mogao bi samozadovoljno reći konzervativac ili libertarijanac, kao da se radi o učenju malo koda i brzom posjetu GoDaddyju. Da, sretno s tim.
Naravno, neki su pokušali napraviti platforme koje bi konkurirale Facebooku i Twitteru (postoji Gab kojim je grozno teško navigirati i jeste li ikad čuli za bilo koju od Facebookovih “alternativa”?), ali svi potencijalni konkurenti potonuli su prije nego su uopće počeli, u samoj definiciji koja označava uspješnu društvenu mrežu — svi žele biti tamo gdje su svi ostali. Kad su jednom Facebook i Twitter — dvije različite vrste platformi — dosegli vrh popularnosti kao platforme izbora za tu vrstu, postalo je gotovo nemoguće skinuti ih s trona u odsutnosti pomaka monumentalnih razmjera. Čak i kad tvrtke stvore mogućnosti koje se ljudima sviđaju, Facebookove milijarde ih jednostavno mogu kupiti ili kopirati. Čak i kad bi netko bio voljan riskirati nekoliko milijardi vlastitih dolara u ludom pokušaju stvaranja “sljedećeg Facebooka”, mreža korisnika je ključna i oni bi počeli od nule. Neusporedivi broj korisnika Facebooka u kominaciji s bogatstvom bez presedana predstavljaju monopol koji bi posramio čak i jedan U.S. Steel.
Dakle, preostala nam je jedna vrsta digitalnog javnog trga koji je zamijenio stari, do kojeg je došlo zbog uspona interneta i njegovih neograničenih mogućnosti i koji kontrolira nekoliko moćnih korporacija koje su slučajno liberalno-aktivističkog tipa i misle da je socijalizam cool, a sloboda govora bezvezno trabunjanje.
No, što učiniti? Nadajmo se da će predsjednik Trump ostati dosljedan svojim riječima kod tog pitanja i učiniti NEŠTO, ali nije svaki prijedlog dobar. Pristup teksaškog senatora Teda Cruza potencijalno bi uklonio imunitet društvenim platformama koje se upuštaju u cenzuru govora i trenutačno uživaju zaštitu Odjeljka 230 Zakona o pristojnosti komunikacija, koji inače drži platforme van legalne odgovornosti za sadržaj koji objavljuju njihovi korisnici. Po Cruzovoj logici, ako se Facebook vidi kao arbitar govora na internetu, oni više ne uživaju status “neutralnog javnog foruma” i kao takvi ne bi smjeli uživate te beneficije. Osim ako bi uklanjanjem takve zaštite, konzervativci digli sami sebe u zrak vlastitom petardom, “prisiljavanjem” Facebooka da jednostavno zabrani bilo koji govor koji se smatra upitnim.
U svom članku o toj temi, Gillespie preporučuje da društvene mreže instaliraju niz robusnih filtera koji bi ljudima omogućili blokiranje određenih vrsta sadržaja, čak i ako takve sadržaje objavljuju njihovi prijatelji i članovi obitelji. To bi funkcionirano i to je sjajna ideja, ali mislim da ti divovi društvenih medija nisu zainteresirani za soluciju koja dopušta slobodu govora. Imaju li oni možda opakije motive? Uostalom, oni žele zabraniti govor, a ne raspravljati ili demantirati. Zašto? “Čega se boje?”, pitao bi se znatiželjan um.
U svakom slučaju, jedino održivo rješenje — i što brže ga usvoje svi konzervativci i slobodoumni liberali, tim bolje — jest da se ti divovi društvenih medija reguliraju baš kao i svaki drugi javni servis. I dok bi ilegalni govor, poput uznemiravanja i poticanja na nasilje, još uvijek bio ilegalan i otvoren za procesuiranje, sve ostalo bilo bi dopušteno.
Baš kao svatko, bez obzira na njegovo političko mišljenje, ima pravo kupiti električnu energiju ili tekuću vodu, SVATKO bi trebao imati pravo slobodno govoriti na onome što je, praktički, postao javni trg. Sve manje od toga je ne-američki.