Govoreći na državnoj televiziji o izgledima za rat u Zaljevu, čini se kako je vrhovni vođa Irana ajatolah Khamenei odbacio tu ideju.
“Neće biti rata. … Mi ne tražimo rat, a isto vrijedi i za Amerikance. Oni znaju da to nije u njihovim interesima.”
Ajatolahova analiza — rat nije u interesu niti jedne od tih dviju nacija — je točna. Razmotrite posljedice rata sa Sjedinjenim Državama za njegovu vlastitu zemlju.
Na stotine iranskih brzih čamaca i šačica podmornica bili bi potopljeni. Njegove luke bile bi minirane ili blokirane. Izvoz nafte i prihodi od nafte bili bi zaustavljeni. Uzletišta za avione i raketne baze bile bi bombardirane. Iransko gospodarstvo bi propalo. Iranu bi trebale godine za oporavak.
I iako su iranski nuklearni pogoni pod stalnom prismotrom i redovitim inspekcijama, oni bi bili uništeni.
Teheran to zna, zbog čega Iran, unatoč 40 godina neprijateljstva, nikada nije tražio rat s “Velikom Sotonom” i ne želi ovaj rat koji izgleda kao da je svakim danom sve bliže.
On ne bi donio “promjenu režima” ili srušio iransku vladu koja je preživjela osam godina kopnenog rata s Irakom Saddama Husseina.
Ako želimo Teheranu nametnuti režim koji bi nam više odgovarao, morali bismo to učiniti na način na koji smo to učinili u slučaju Njemačke i Japana nakon 1945. godine ili s Irakom 2003. godine. Morali bismo napasti i okupirati Iran.
Ali u Drugom svjetskom ratu imali smo 12 milijuna ljudi pod oružjem. I za razliku Iraka 2003. godine, koji je jedna trećina veličine i populacije Irana, mi nemamo stotine tisuća vojnika koje bi pozvali i poslali u Zaljev.
Niti bi Amerikanci podržali takvu invaziju, kao što predsjednik Donald Trump zna iz svoje kampanje 2016. godine. Osim nekoliko okruga, Amerika ne pokazuje entuzijazam za novi bliskoistočni rat, nema želudac za bilo kakvu okupaciju Irana.
Štoviše, rat s Iranom bi uključio i manje borbe u Zaljevu koje bi barem privremeno zaustavile promet naftom kroz Hormuški tjesnac — i svjetsku recesiju.
Kako bi to pomoglo svijetu? Ili Trumpu 2020. godine?
Koliko saveznika bi imali u takvom ratu?
Španjolska je povukla svoju usamljenu fregatu iz flotile Johna Boltona koja se kreće prema Zaljevu. Britanija, Francuska i Njemačka ostaju pri nuklearnom sporazumu, nastavljaju trgovinu s Iranom, bacajući ledenu vodu na izvješća koja govore da se Iran sprema napasti.
Turska smatra Iran kulturnim i gospodarskim partnerom. Rusija je de facto bila saveznik u građanskom ratu u Siriji. Kina nastavlja kupovati iransku naftu. Indija je upravo ugostila iranskog ministra vanjskih poslova.
Dakle, ponavljam Ciceronovo pitanje: “Cui bono?”
Tko doista želi ovaj rat? Kako smo došli do ove provalije?
Prije godinu dana, državni tajnik Mike Pompeo izdao je MacArthurijanski ultimatum, navevši 12 zahtjeva teheranskom režimu.
Iran mora napustiti svoje saveznike na Bliskom istoku — Hezbollah u Libanonu, Houthe u Jemenu, Hamas u Gazi — izvući sve snage pod iranskom komandom iz Sirije i potom razoružati sve svoje šijitske milicije u Iraku.
Iran mora zaustaviti svo obogaćivanje urana, zakleti se da nikad neće proizvesti plutonij, zatvoriti svoj teškovodni reaktor, otvoriti svoje vojne baze inspekcijama kako bi dokazao da nikada nije imao tajni nuklearni program te prestati s testiranjem raketa. I ako se ne podčini, Iran će biti ugušen sankcijama.
Pompeov govor u Zakladi Heritage čita se poput uvjeta nekakvog osvajačkog Cezara koje diktira nekom poraženom plemenu u Galiji, iako se tek trebamo boriti i pobijediti u ratu, što je obično preduvjet diktiranja bilo kakvih uvjeta.
Odgovor Irana bio je ignoriranje Pompeovih zahtjeva.
I nametnute su porazne američke sankcije, koje su imale brutalan učinak.
Ipak, ako čovjek pogleda mjesta iz kojih je Pompeo naredio Iran svoje povlačenje — Libanon, Jemen, Gaza, Sirija, Irak — nijedan naš viralni interes nije bio ugrožen bilo kakvim iranskim prisustvom.
Ljudi koji imaju problema s Hamasom u Gazi i Hezbollahom u Libanonu su Izraelci čije su okupacije potaknule te pokrete.
Što se tiče Jemena, Houthi su svrgnuli saudijsku marionetu.
Sirijski predsjednik Bashar Assad nam nikad nije prijetio, iako smo naoružali pobunjenike kako bi ga svrgnuli s vlasti. U Iraku, šijitska milicija koju podržavaju Iranci pomogla nam je obraniti Bagdad od južnog proboja ISIS-a, koji je zauzeo Mosul.
Tko želi da se vratimo na Bliski istok, kako bi se borili u novom i većem ratu od onih koje smo već vodili u ovom stoljeću u Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji i Jemenu?
Odgovor: Pompeo i Bolton, Bibi Netanyahu, prijestolonasljednik Mohammed bin Salman i sunitski kraljevi, prinčevi, emiri, sultani i ostala garnitura Jeffersonovskih demokrata na južnoj obali Perzijskog zaljeva.
I da ne zaboravimo, nikad-Trumpovci i neoconi u izgnanstvu koji njeguju svoj povrijeđeni ego, čija ideja slatke osvete je povratak SAD-a na Bliski istok u ratu s Iranom, što bi naposljetku dovelo do kraja Trumpovog predsjedništva.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
