Većina Europljana vjeruje da će se Europska unija raspasti unutar 20 godina, što će povećati izglede za nove sukobe i ratove na kontinentu. Ovo je zaključak berlinskog think-tanka, Europskog vijeća za međunarodne odnose, koji je proveo ankete u 14 zemalja članica Europske unije. Mladi birači, u dobi od 18 do 34 godina, bili su naročito zabrinuti zbog mogućnosti rata među sadašnjim zemljama EU-a.
Uvjerenje da će se EU raspasti unutar dva desetljeća je u potpunosti racionalno. Unija nosi mnogo obilježja carstva u propadanju: proširila se van normalnih granica; privlači više stranaca nego što želi ili može prihvatiti; ima previše vođa; nativistički pokreti su u nastajanju; a njezino siromašno stanovništvo je sve ljuće i ogorčenije prema političkom establišmentu.
Međutim, drugo uvjerenje — da će uslijediti rat između bivših nacija — je neutemeljeno. Među zemljama članicama EU-a nema apetita za još jedan europski sukob, niti znakova neprijateljstva između nacionalnih država na kontinentu, kao što je to bilo i više nego očigledno prije 1914. i 1939. godine. Jedino neprijateljstvo koje je danas evidentno, usmjereno je prema samoj EU i njemačkom vodstvu.
Prvo svjetski rat nazirao se već od 1871. godine, s ujedinjenjem Njemačke, zemlje koja će uskoro dominirati kontinentom dok je Francuska nastavila svoj dugi pad. Još od Napoleonskih ratova, Britanija je provodila politiku da niti jedan narod više nikada neće dominirati Europom, a od 1900-ih Britanija i Njemačka našle su se u otvorenoj pomorskoj utrci. Do tog vremena također se pojavila opća želja za ratom među stanovništvom, što je personificirano Nietzscheovim kultom i, kako je Robert Wuhl napisao u Generaciji 1914 (1980.), uvjerenjem da je europska kultura postala dekadentna i da joj je potrebno “pročišćavanje”.
Znakovi su bili još očitiji 1930-ih godina, kad je nacistička Njemačka ponovno okupirala Ruhr, provela militarizaciju Porajnja i potom napravila invaziju na Čehoslovačku i Poljsku. Do 1936. godine, primijetio je Orwell, većini je bilo jasno da je predstojeći rat neizbježan.
U današnje vrijeme nema komparabilnih znakova. Ako išta, upravo je suprotno. Definirajući aspekt europskih nacionalističkih i populističkih pokreta nije to što predstavljaju rastuće neprijateljstvo među narodima, nego to što tvore paneuropski savez među nacionalističkim istomišljenicima. Prošle subote, Matteo Salvini, talijanski populistički zamjenik premijera, održao je skup u Milanu u kojem su sudjelovali vodeći članovi 10 različitih stranaka diljem kontinenta. Jedan za drugim izlazili su na pozornicu kako bi osudili imigraciju i osudili Angelu Merkel, njemačku kancelarku i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kao “razarače Europe”.
Stvarni izgledi za rat na kontinentu ne dolaze s raspadom EU, već s njezinim nastavkom postojanja. Među ostalim članicama EU-a možda ne postoji nikakav opipljivi apetit za odcjepljenje od Unije, ali je više nego očito da nešto nije u redu s modelom. Ako želi preživjeti, morat će postati više federalni ili decentraliziran ili dvostupanjski, inače će osobe poput Salvinija ili mađarskog Viktora Orbana cvjetati i množiti se. Ali ideološki lideri Europske unije toliko su uloženi u ideju sve bliskije unije da je teško očekivati kako će se to dogoditi.
EU je otežala izlazak Velike Britanije na sve moguće načine, s ciljem postavljanja primjera svim ostalim članicama. Svaka buduća članica koja želi otići, kad dekadentna i oronula Unija postane više reakcionarna, centralizirana i opresivnija, a njezini članovi sve nezadovoljniji, u konačnici će možda morati poduzeti odlučnije mjere. Sjetite se Jugoslavije.
Patrick West je kolumnist spiked-a.
