Ovaj tjedan je Bernie Sanders — od ranije poznat kao Djed Mraz Sanders — otkrio “plan” za oprost svih studentskih dugova kao i besplatan koledž za svakoga. Moram staviti riječ “plan” u navodnike, jer je to plan u istom smislu kao što je plan namjera moga sina odrasti i postati King Kong.
Djed Mraz Sanders kaže da će izbrisati 1,6 bilijuna dolara nepodmirenog studentskog duga, kao i jamčiti besplatno školovanje svim Amerikancima, umjerenim oporezivanjem Wall Streeta. Problem je u tome što će njegov porez navodno prikupiti 2,2 bilijuna dolara u sljedećih 10 godina. Čak i kad bi to moglo riješiti čitav dug (što ne može, jer bi tih 1,6 bilijuna dolara iznosilo znatno više od 1,6 bilijuna do vremena kad bi taj novac bio skupljen), to bi ostavilo mizernih 600 milijardi dolara za pokrivanje školarine za svakoga, za sve koledže, zauvijek.
Ono što Djedica Mraz Sanders i njegovi pristaše ne razumiju je da sve košta novaca i da što god naprave neće učiniti da stvari ne koštaju novaca. Na primjer, poslovanje Harvarda košta gotovo pet milijardi dolara godišnje. Harvard je možda jedna od skupljih škola za poslovanje, ali u zemlji ima preko 5.000 koledža. Svi oni trebaju novac za poslovanje — vjerojatno ne toliko koliko naplaćuju, ali svejedno trebaju novac. Taj novac mora doći odnekud, a Wall Street ne može i neće nositi čitav teret na svojim leđima. Prosječni Amerikanci će biti pozvani da “plate svoj fer udio”, čak i ako nam danas govore drugačije. Ali to su samo ekonomski problemi. Ovdje postoji još čak i ozbiljnija moralna dilema.
Novopečena zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez (D-NY) priča dirljivu priču o mladoj ženi koja je bila prisiljena uzeti kredit od 250.000 dolara kako bi mogla pohađati svoj “koledž iz snova”. Ja smatram da je ta dirljiva priča ponešto nenadahnjujuća. Evo moje: Ja nisam pohađao koledž jer si ga nisam mogao priuštiti. Proveo sam većinu svojih 20-tih u besparici i živio na jednom obroku dnevno. Kad sam se oženio, naslijedio sam suprugin studentski dug koji otplaćujem posljednjih osam godina. Ako vlada zamahne svojih čarobnim štapićem i učini da svi studentski dugovi nestanu te nudi besplatne školarine svima, to bi značilo da sam potratio strahovito puno novaca i napravio strahovito puno nepotrebnih žrtava. Možda sam čak mogao živjeti u kući svojih snova da nije bilo mjesečnog troška studentskog kredita. Gdje su moje reparacije? Želim svoj novac natrag. I želim kuću koju sam mogao kupiti.
Moji su zahtjevi filozofski u skladu s nedavnim prijedlogom senatorice Elizabeth Warren (D-MA). Rekla je da bi homoseksualci trebali dobiti 50 milijuna dolara reparacija kako bi nadoknadili porezne olakšice koje bi primili da su homoseksualni brakovi bili zakonski ovih proteklih nekoliko desetljeća. Ako diplomirani studenti imaju pravo na oprost duga, a homoseksualci imaju pravo na naknadu poreznih olakšica na koje su svojedobno teoretski imali pravo, onda meni također duguju nadoknaditi troškove. A ja nisam jedini.
Mnogi ljudi su napravili ogromne žrtve i potrošili značajne svote novca kako bi ispunili svoje financijske obveze. To su odgovorni ljudi. Umjesto nagrađivanja njihove odgovornosti, “oprost duga” izruguje im se u lice. To nije u redu. Oni zaslužuju restituciju.
Ali čak i Djedica Mraz Sanders zna da moraju postojati nekakve vrste ograničenja. Ne postoji način na koji možemo oprostiti sve dugove i nadoknaditi novac svima koji su već platili svoje dugove i pružiti odštetu svima koji su se navodno nepotrebno žrtvovali. Neki od tih ljudi će morati stisnuti zube i prihvatiti to. Ali zašto samo neki? Zašto ne svi? Zašto bi neki ljudi trebali dobiti povlašteni tretman dok će drugi ostati držati praznu vreću? To se čini prilično nejednakim, nedemokratskim i nemoralnim.
Kad malo bolje promislim, možda bismo se svi trebali baviti vlastitim poslovima i otplatiti vlastite dugove. To možda nije najugodnije rješenje, ali je svakako najpravednije.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
