Evo prijedloga. Kako bi bilo da osnujemo neke srednjoškolske streljačke klubove? Učenici bi donosili svoje vlastite puške u školu, pohranili ih kod klupskog trenera te ih nakon nastave opet pokupili za trening. Kažete: “Williams, ti si poludio! Da bismo spriječili nasilje vatrenim oružjem, moramo učiniti sve kako bismo zadržali oružje izvan ruku djece.”
Postoji problem s ovakvim razmišljanjem. Prije 1960-ih godina, mnoge su javne škole imale streljačke klubove. U New Yorku, streljački klubovi osnivani su u dječačkim, Curtis, trgovačkim, strukovnim i Stuyvesant srednjim školama. Učenici su ujutro u školu nosili svoje puške podzemnim željeznicama, da bi ih potom predavali svojim razrednicima ili nastavnicima tjelesnog. Puške su bile preuzete nakon nastave za streljačke treninge. U nekim ruralnim područjima diljem nacije, postojala je duga tradicija lova u kojem su sudjelovali učenici srednjih škola prije nastave, a puške su tijekom nastave pohranjivali u prtljažnicima svojih automobila, parkiranih na području škole.
Danas bi bilo koji ravnatelj škole koji bi dopustio puške na području škole bio otpušten, a vjerojatno i zatvoren. Evo mog pitanja: Jesu li se Winchesteri kalibra .30-30 i puške kalibra .22 promijenili i postali nasilniji? Ako su puške doista postale nasilnije, što možemo učiniti da ih umirimo? Hoće li psihijatrijsko savjetovanje za puške pomoći zaustaviti to oružje od vršenja oružanog nasilja? Kažete: “Williams, to je ludost! Vatreno oružje su neživi predmeti i kao takvi ne mogu samostalno djelovati.” U pravu ste. Samo ljudi mogu samostalno djelovati. To znači da bismo trebali napustiti izraz “oružano nasilje” jer oružje ne može samostalno djelovati i stoga ne može biti nasilno.
Ako se oružje nije promijenilo, onda su se promijenili ljudi i ono što se smatra prihvatljivim ponašanjem. Nasilje oružjem je samo mali primjer. Ono što objašnjava mnogo toga čemu danas svjedočimo jest rastuća kulturna devijantnost. Dvadeset devet posto bijele djece, 53% latinoameričke djece i 73% crne djece rodile su neudane žene. Odsutnost supruga i oca u kućanstvu snažan je čimbenik koji pridonosi siromaštvu, školskom neuspjehu, kriminalu, zlouporabi droga, emocionalnim poremećajima i nizu drugih društvenih problema. Onako usput, niska stopa braka među crnačkim stanovništvom je relativno nova. Podaci iz popisa stanovništva pokazuju da je nešto veći postotak odraslih crnaca bio u braku od odraslih bijelaca između 1890. i 1940. godine. Prema Enciklopediji društvenih znanosti iz 1938. godine, samo 11% crne djece i 3% bijele djece rodile su neudane majke.
Godine 1954., diplomirao sam na srednjoj školi Benjamin Franklin u Philadelphiji, najsiromašnijoj školi u gradu. Tijekom tih dana nije bilo školskih policajaca. U današnje vrijeme, gotovo 400 policajaca patrolira školama u Philadelphiji. Prema saveznim podacima o obrazovanju, u školskoj godini 2015.-16., 5,8% od 3,8 milijuna učitelja u naciji napadnuto je od strane učenika. Gotovo 10% njih našlo se metama prijetnji ozljedama.
Drugi oblici kulturne devijantnosti nalaze se u danas prihvaćenoj glazbi koja zagovara ubojstvo, silovanje i ostala nasilna djela. U prethodnim generacijama, ljudi su bili odgovorni za svoje vlastito ponašanje. Danas u većini slučajeva društvo plaća zbog neodgovornog ponašanja. Prije mnogo godina, nije bilo mnogo tolerancije za grubo ponašanje i jezik koji su danas prihvaćeni. Vidjeti muškarca koji sjedi dok žena stoji u javnom prijevozu nekad je bilo nezamislivo. Djeca oslovljavaju odrasle osobe njihovim prvim imenom, a njihovo korištenje nepristojnog jezika u prisutnosti nastavnika i drugih odraslih, često i izravno upućenog njima, bilo je neprihvatljivo.
Prva linija obrane društva nije zakon ili sustav kaznenog pravosuđa, već običaji, tradicije i moralne vrijednosti. Ove norme ponašanja, uglavnom prenošene primjerom, od usta do usta i religijskim učenjima, predstavljaju tijelo mudrosti destilirano tijekom stoljeća iskustvom i metodom pokušaja i pogrešaka. Policija i zakoni nikad ne mogu zamijeniti ta ograničenja osobnog ponašanja. U najboljem slučaju, policija i sustav kaznenog pravosuđa posljednja su očajnička linija obrane civiliziranog društva. Današnja istinska tragedija je da većina ljudi misli da je ono što danas vidimo oduvijek bilo tako. Kao takvi, današnji Amerikanci prihvaćaju ponašanje koje naši roditelji i bake i djedovi nikada ne bi prihvatili.
Walter E. Williams je američki ekonomist, komentator i akademik. Profesor je ekonomije na Sveučilištu George Mason, kao i kolumnist i autor poznat po svojim klasično liberalnim i libertarijansko konzervativnim pogledima.
