Ovaj tjedan, ACLU je pružio podršku dvojici bioloških muškaraca koji dominiraju atletskim natjecanjima u konkurenciji djevojaka u saveznoj državi Connecticut. Već dvije godine, Terry Miller i Andraya Yearwood — sa svojom obilnom zalihom testosterona, duljih nogu, većom mišićnom masom, većim plućima i većim srcima — otimaju zlatne medalje s vremenima koja bi ih jedva smjestila među prvih dvadeset kad bi se natjecali protiv muških suparnika. ACLU odbacuje sve govore o biološkim prednostima kao puke “stereotipe” i poziva da potpišemo zakletvu kojom ćemo podržati dvojac transrodnih sportaša. Ovo nije prvi put da se ti mladići slave kao heroji. Prije nekoliko mjeseci, Bleacher Report objavio je blistavi profil Yearwood, prikazujući “je” kao odvažnu prvakinju jednakosti. U stvarnosti, on je samo osrednji muški sportaš koji je odlučio da je krađa najbolji način da se dokopa zlatne medalje.
Stvarne, prave, biološke djevojke kojima su ukrali prilike i priznanja, neće nužno naći predah nakon što završe srednju školu. Lik po imenu Craig — sad poznatiji kao CeCe — obara ženske atletske rekorde na sveučilišnoj razini. Ali ti muškarci barem obaraju samo rekorde. Fallon Fox, biološki muškarac, obarao je žene i razbijao njihova lica u MMA-u prije nego se konačno povukao. Jedna od njegovih žrtava u ringu, koja je pretrpjela slomljenu orbitalnu kost i potres mozga, rekla je da se osjećala bespomoćnom i “nadjačanom”. Naravno da je.
Kad već govorimo o nadjačavanju, profesionalni dizač utega po imenu Laurel Hubbard nedavno je odlučio postati žena nakon što se godinama natjecao protiv muškaraca. Od tog vremena osvojio je zlato na Pacifičkim igrama održanim na Samoi prošli tjedan. Neki ljudi — oni duševno zdravi — podnose peticije kao bi spriječili Hubbarda da se u budućnosti natječe u ženskoj kategoriji, ali nailaze na otpor budnih i prosvijetljenih elemenata u društvu. Mnogi ljevičari jednostavno ignoriraju uništavanje ženskog sporta koje se dešava ispred njihovih lica, ali neki ga aktivno bodre i omogućavaju.
Ja sam se, naravno, oduvijek oštro protivio muškoj invaziji u ženski sport. Ta ideja je toliko sama po sebi razumljivo apsurdna da jedva zahtijeva pobijanje. Razumnim ljudima ne treba ponuditi objašnjenje. Mi znamo da su muškarci i žene različiti. Mi znamo da muškarci imaju fizičke prednosti. Mi znamo da muškarci u bilo kojem smislu zapravo ne postaju žene samo zato što se osjećaju i izjašnjavaju kao jedna. Sve ovo je, kao što rekoh, samo po sebi razumljivo.
No, moram priznati da postoji dio mene — onaj svima poznati cinični i osvetoljubivi dio mene — koji misli da bismo trebali pustiti ljevici da prevlada po ovom pitanju. Možda bismo im trebali dopustiti da rade upravo ono što pokušavaju učiniti: uništiti ženski sport. Zavaliti se u naslonjač, dignuti noge i čekati neizbježan i ne-tako-daleki dan kad će najbolji natjecatelji u ženskom sportu na svim razinama biti muškarci, ima svojih prednosti. Ako se prestanemo opirati, mislim da će uskoro doći vrijeme kad će čitavi timovi muškaraca napunjenih testosteronom osvajati košarkaška i nogometna prvenstva protiv žena. Zasigurno ne postoji ništa na putu što bi moglo spriječilo tu mogućnost, ako bude po željama ljevice.
Dakle, možda bi im trebalo ostvariti tu želju. Neka požanju ono što su posijali. Neka oni — neka svi — iskuse one vrlo stvarne i opipljive posljedice progresivne ideologije na djelu. Jedno je teoretski raspravljati o ljevičarskoj rodnoj teoriji. Sasvim je drugo vidjeti ludost koja se manifestira ispred vaših očiju, onu u obliku 198 cm visokog muškarca koji zabija 80 koševa u ženskog košarkaškoj utakmici. To bi moglo biti edukativno iskustvo koje je očigledno potrebno našoj naciji. Mogu cijeli dan sjediti ovdje i inzistirati na tome da su tvrdnje ljevice o rodu lude i destruktivne. Međutim, ponekad je bolje pokazati to nego reći.
Ako vaše dijete ne shvaća ozbiljno vaše upozorenje o vrućini štednjaka, naposljetku će ga sam morati dodirnuti kako bi to naučio na onaj teži način. Možda se danas nalazimo na mjestu na kojem naša kultura mora naučiti na težak način. A “težak način” uključivat će totalno razmontiranje ženskog sporta i poništavanje gotovo svega za što su feministice radile posljednjih nekoliko desetljeća. Neka onda i bude tako, kažem ja.
To je barem ono što jedan dio mene želi reći.
U konačnici, ne mogu u potpunosti prihvatiti ovu strategiju — koliko god u njoj vidim privlačnost i potencijalnu učinkovitost — jer ljevičari neće biti oni koji će ponajprije i najviše biti kažnjeni. Ljudi koji će osjetiti stvarnu vrućinu štednjaka su djevojke kojima će oduzeti sport. Imam kćer koja će jednog dana možda poželjeti biti sportašica. Zašto bi ona trebala patiti, zašto bi ona trebala biti kažnjena zbog grijehova poremećenih ljevičara koji su toliko opijeni svojom ideologijom da više ne mogu prepoznati razliku između dječaka i djevojčica? Želim da ljevičari sami okuse ono što su zakuhali, ali ne mislim da bi to isto trebalo vrijediti za nevine djevojčice. I to je ona moralna dilema. Nisam siguran kako najbolje navigirati njome.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
