Niti jedna država u povijesti nije ubila, mučila, zatvorila i terorizirala više svojih vlastitih stanovnika.
Donald Trump tweetao je jučer svoje “Čestitke predsjedniku Xiju i kineskom narodu na 70. obljetnici Narodne Republike Kine!” Iz diplomatskih razloga, postalo je uobičajeno za američke predsjednike da veličaju i pohvale ovaj pokvareni totalitarni režim. U pravednom svijetu, predsjednik bi upućivao svoje simpatije kineskom narodu koji je pretrpio nezamislive patnje pod komunističkim režimom od 1949. godine.
Kao što je Helen Raleigh, čija je obitelj proživjela maoističko siromaštvo, primjereno primijetila, 70. obljetnica Narodne Republike Kine obilježava jedan od najmračnijih dana u kineskoj povijesti. To je također jedan od najmračnijih dana u povijesti čovječanstva. Od svih utopijskih planiranih gospodarstava tijekom 20. stoljeća, niti jedno nije bilo toliko smrtonosno ili dehumanizirajuće. Niti jedna vlada nije ubila, mučila, zatvorila i terorizirala više svojih vlastitih stanovnika od komunističke Kine.
Najozloglašenija katastrofa u tih 70 godina započela je 1959. godine Velikim skokom naprijed, ljudski uzrokovanom gladi koji je Mao prozvao “‘grassroots’ socijalizmom” — jednim od brojnih marksizama nametnutih svijetu — i koji je bio odgovoran za smrt 40 ili više milijuna Kineza. “Bolje pustiti polovicu ljudi da umre kako bi druga polovica bila sita”, racionalizirao je Mao.
Iako se tu nije radilo samo o gladi. Milijuni nevinih ljudi mučeni su do smrti ili po kratkom postupku pogubljeni na licu mjesta zbog proizvoljnih zločina protiv države.
Mnogi od onih sretnika koji su uspjeli preživjeti taj pakao uskoro su bili gurnuti u Kulturnu revoluciju u kojoj su bande Crvene garde, čiji su mnogi članovi bili tinejdžerske dobi, harale ulicama ciljajući svakoga koga su smatrali neprijateljem maoizma. Nitko nije bio pošteđen dok su ti grassroots ubojice iskorjenjivali ideološke zločine (često zbog trivijalnih pritužbi), a vlasti su samo sjedile i gledale. Milijuni drugih prisiljeni su sudjelovati sesijama kako bi se suočili sa svojim kontrarevolucionarnim razmišljanjem. Na tisuće njih počinilo je samoubojstvo kako bi sve to izbjegli.
“Sve to” uključivalo je najveći kazneni sustav ikad poznat čovjeku. Komunisti su vodili najmanje 1.000 masovnih koncentracijskih logora i logora za prisilan rad tijekom 70-godišnjeg razdoblja. Procjenjuje se da je u prosjeku oko 10 milijuna Kineza svake godine bilo zatočeno u ovom gulagu — većina njih zbog političkih zločina. Robovski rad i mučenje osigurali su procijenjenu stopu smrtnosti od 5 posto, što znači da je do ranih 1990-ih u tim logorima nestalo oko 10 milijuna Kineza. Masovna zatočenja njihovih vlastitih ljudi ne predstavljaju ništa novo. Danas reedukacijski kampovi Xinjianga vrve s više od milijun (a možda čak i do tri) milijuna etničkih muslimanskih Ujgura.
U komunističkoj Kini nikada nije postojalo vjerske slobode. Katolici, pripadnici Falun Gonga, budisti, muslimani i ostali bili su maltretirani ili još gore, zatvarani, mučeni i prisiljeni da se odreknu svojih vjerovanja te usvoje državne vjere maoizma i ateizma.
Čak i u poznijim godinama 20. stoljeća, komunisti su nastavili politiku uništavanja obitelji prisilnim pobačajem, mandatnom sterilizacijom i obeshrabrivanjem posvajanja, što je rezultiralo s otprilike 2 milijuna napuštene djece. Većinom ženske.
Nemojmo zaboraviti, kineski komunisti su također izvozili svoju malicioznu ideologiju. Nakon 1950., komunisti su ubili otprilike 10-20 posto tibetanskog stanovništva — a mnogi od njih hrabro su se suprotstavili Crvenoj armiji naoružani musketama i mačevima. Godine 1984., Dalaj Lama je procijenio da je do tog trenutka nekih 173.000 njegovim zemljaka umrlo u zatočeništvu. Tibet je još uvijek okupirani teritorij, ali malo osoba se zalaže za njegovo oslobođenje na sveučilišnim kampusima ili u UN-u.
Nećemo ni dublje zaroniti u ubojite komunističke režime Crvene Kine podržane u Kambodži ili Vijetnamu ili kako je potaknula svjetski sukob koji je koštao stotine tisuća života. No, sjetimo se da Kina još uvijek podržava masovni koncentracijski logor poznatiji pod imenom Sjeverna Koreja.
A da i ne spominjem, čitavo to vrijeme ogromna većina Kineza živjela je u siromaštvu.
Slobodne, kapitalističke enklave Tajvana i Hong Konga trebale bi poslužiti kao stalni podsjetnik na nevjerojatnu domišljatost kineskog naroda i zločine kineske vlade. Čak i u današnje vrijeme, hrabri prosvjednici u Hong Kongu ne žele popustiti arbitrarnoj vladavini komunista. Oni zaslužuju više od nas.
U doba u kojem neki Amerikanci izjednačavaju gubitak na izborima s totalitarizmom, zapanjujući broj smrti i siromaštvo koje je uzrokovala Narodna Republika Kina teško je shvatljivo. Čitanje povijesti kineskog režima, koje zahtijeva mukotrpno dugo vremena, otupljuje u svojoj neumornoj nečovječnosti.
A ipak, ovaj tjedan su “predsjednik” Xi i drugi kineski dužnosnici posjetili Maov mauzolej — smješten na Tiananmenskom trgu, gdje je 1989. godine država ubila otprilike tisuću prosvjednika — i tri puta se poklonili ostacima najvećeg svjetskog masovnog ubojice. Dan kad taj ostatak kineske vlade susretne istu sudbinu bit će vrijedan slave.
