Kontrola oružja nije postala politički prihvatljivom temom sve dok predsjednik Lyndon B. Johnson nije potpisao Zakon o kontroli oružja 1968. godine. Primarni fokus tog zakona bio je reguliranje trgovine vatrenog oružja zabranom međudržavnog prijenosa oružja, osim među ovlaštenim proizvođačima, trgovcima i uvoznicima. Današnji zagovornici kontrole oružja idu mnogo dalje, pozivajući na potpunu zabranu onoga što nazivaju jurišnim puškama poput AR-15. Onako usput, AR znači ArmaLite Rifle (a ne Assault Rifle – jurišna puška – kao što mnogi misle – op. a.), koju proizvodi kompanija Colt Manufacturing Co. Što se tiče njezinog označavanja kao vojne jurišne puške, naši vojnici bi bili zbrisani s bojnog polja kad bi koristili AR-15-ice.
Pogledajmo neke statistike o ubojstvima FBI-a i potom možete odlučite koliko bi ubojstava bilo spriječeno zabranom ovih pušaka. FBI navodi žrtve ubojstva prema vrsti oružja od 2014. do 2018. godine u svom izvješću o Kriminalu u Sjedinjenim Državama za 2018. godinu. Ispada da je nešto više od 2% (297) od ukupno 14.123 ubojstava počinjeno puškama. Ukupno 1.515 ubojstava ili 11% počinjeno je noževima. Četiri stotine četrdeset i tri osobe ubijene su čekićem, palicom ili nekim drugim tupim predmetom. Šesto sedamdeset dvije osobe ubijene su rukama, nogom ili šakom. Pištolji su uzrokovali najviše ubojstava — 6.603.
Ono što ove statistike jasno daju do znanja jest da bi takozvana zabrana jurišnog oružja i plan mandatnog otkupa koji podržavaju demokratska predsjednička nada za 2020. godinu Beto O’Rourke i ostali, učinili malo ili gotovo ništa kako bi smanjili broj ubojstva. Moglo bi se spriječiti više ubojstva zagovaranjem kontrole noževa, kontrole čekića i kontrole noga i šaka.
Vjerovanje zagovornika kontrole oružja da je naš problem u “lakoj” dostupnosti vatrenog oružja ignorira američku povijest. Oružje je bilo daleko dostupnije u prošlosti. Osoba je mogla naručiti oružje iz Sears kataloga ili se odšetati do trgovine ili zalagaonice kako bi ga kupila. S doista velikom dostupnošću oružja tijekom naše povijesti, nije postojalo ni blizu toliko nasilja i masovnih ubojstava kakvima svjedočimo danas. Moje pitanje za sve one koji žele staviti ograničenja na prodaju oružja: Je li se vatreno oružje u prošlosti ponašalo bolje od tog istog oružja danas? To je stvarno glupo pitanje; oružje su neživi objekti i nemaju sposobnost samostalnog djelovanja. Naš problem je sveprisutni pad moralnih vrijednosti koji nema nikakve veze s oružjem. Taj pad uključuje nepoštovanje autoriteta, nepoštovanje sebe, malo odgovornosti za antisocijalno ponašanje i odbacivanje vjerskih učenja koja jačaju moralne vrijednosti.
Ispitajmo neke od elemenata tog pada.
Kad bi se bilo koji Amerikanac koji je preminuo prije 1960. godine vratio u današnju Ameriku, ne bi mogao vjerovati vrstu osobnog ponašanja koje je danas prihvatljivo. Ne bi mogli vjerovati da mladi mogu nekažnjeno proći psujući i napadajući učitelje. Ne bi mogli vjerovati da gradovi poput Philadelphije, Chicaga, St. Louisa i Baltimorea unajmljuju stotine policijskih službenika i da u nekim školama učenici moraju proći kroz detektore metala. Tijekom mog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja u Philadelphiji, od 1942. do 1954. godine, jedini put kad smo vidjeli policajca u školi bilo je tijekom skupa na kojem smo morali slušati dosadno predavanje ljubaznog časnika o sigurnosti. Naši preci također ne bi mogli vjerovati da danas raspravljamo o tome treba li naoružati učitelje.
Amerikanci koji pozivaju na sve strožu kontrolu oružja znaju da će uklanjanje pušaka učiniti malo ili ništa u vezi nacionalne stope ubojstava. Njihovi pozivi na restriktivnije zakone o oružju dio su šire strategije kojoj je cilj potpuna zabrana vlasništva nad oružjem. Morate se zapitati što nam ti ljudi spremaju kad jednom eliminiraju naša sredstva za samoobranu.
Venezuelanski diktator Nicolas Maduro zabranio je privatno vlasništvo nad oružjem 2012. godine. Rezultat toga je da Venezuelanci nemaju načina da se obrane od kriminalaca i vladinih trupa koji im prijete. Nakon što je Fidel Castro zahtijevao konfiskaciju vatrenog oružja, rekao je: “Armas para que?” (“Oružje, za što?”) Kubanci su to kasnije saznali.
Walter E. Williams je američki ekonomist, komentator i akademik. Profesor je ekonomije na Sveučilištu George Mason, kao i kolumnist i autor poznat po svojim klasičnim liberalnim i libertarijansko konzervativnim pogledima.
