Sud je početkom mjeseca saslušao slučaj britanske djevojčice koja se “dijelila kao komad mesa” među muslimanskim muškarcima koji su je zlostavljali i silovali u dobi između 12 i 14 godina. Njezini problemi započeli su kad se sprijateljila s mladim muslimanskim muškarcem koji ju je, nedugo zatim, “prisiljavao na seksualne činove s drugim [i starijim] muškarcima” i primao novac za to. Kad se opirala, zaprijetio je njoj i njezinoj obitelji smrću i uništenjem. Sad kad je odrasla, opisujući te događaje, žena je objasnila kako je naposljetku “prestala brojati muškarce s kojima s bila prisiljena imati seks” tijekom dvije godine “pakla” u kojima je često razmatrala samoubojstvo. Između ostalih anegdota, sud je slušao kako je mlada “djevojčica bila silovana na prljavim madracima iznad restorana za dostavu hrane, prisiljena na činove [oralnog] seksa u dvorištu crkve” i kako je jedan od njezinih zlostavljača “urinirao po njoj u činu poniženja” nakon toga.
Iako su njezina iskustva slična onima mnogih britanskih djevojčica, činjenica da se “dijelila kao komad mesa” je podsjetnik na iskustva jedne druge Britanke poznate pod pseudonimom Kate Elysia. Muslimanski muškarci s kojima se susrela “natjerali su me da vjerujem da nisam ništa više od drolje, bijele kurve”, rekla je. “Tretirali su me poput gubavca, osim kad su htjeli seks. Predstavljala sam im manje od ljudskog bića, bila sam smeće.”
Što objašnjava ovo neprekidno iskorištavanje europskih žena od strane muslimanskih muškaraca — koje se također odvija daleko izvan granica Velike Britanije i koje je postalo epidemija u Njemačkoj, Švedskoj i drugim zemljama? Odgovor započinje razumijevanjem da, iako se ova sumorna izvješća odbacuju kao aktivnosti “kriminalaca“, ona zapravo odražavaju gotovo četrnaest stoljeća muslimanskih pogleda na europske žene i njihovog postupanja s njima.
Za početak, muslimanski muškarci dugo su osjećali opsesivnu privlačnost prema svjetlokosim ženama europske vrste. Ovo, kao i sve ostale islamske stvari, potiče od njihovog proroka, Muhameda. Kako bi potaknuo ljude na rat protiv Bizantinaca — koji su, kao najbliži europski susjedi Arapa, predstavljali “bijele” ljude — prorok im je rekao da će moći seksualno porobiti “žute” žene (očigledna referenca na njihovu svijetlu kosu).
Više od tisućljeća nakon Muhameda, džihadski vođe — Arapa, Berbera, Turaka, Tatara i dr. — također su pokušavali privoljeti svoje ljude na džihad protiv Europe navodeći (i kasnije seksualno porobljavajući) njihove žene. Kao jedan od primjera, prije njihove invazije u Španjolsku, Tarek bin Ziyad, heroj džihada, poticao je muslimane rekavši: “Vjerojatno ste čuli brojne priče o ovom otoku, vjerojatno znate kako grčke sluškinje, lijepe poput hurija … čekaju vaš dolazak, zavaljene na meke kaučeve u raskošnim palačama okrunjenih gospodara i prinčeva.”
Činjenica da je seksualno porobljavanje svjetlokosih žena aspekt koji je oduvijek poticao džihad, evidentna je i na druge načine. Stoga je, za M.A. Khana, autora i bivšeg muslimana, “nemoguće odvojiti islam od vikinške trgovine robovima, pošto je ponuda apsolutno bila namijenjena zadovoljavanju neprestane potražnje islamskog svijeta za cijenjenim bijelim robljem” i “bijelim seksualnim ropkinjama”.
Baš kao što muslimanski silovatelji gledaju na britanske i ostale europske žene kao na “komade mesa”, “ništa više od drolja” i “bijelih kurvi”, tako su i uvaženi muslimani oduvijek opisivali najbliže europske žene Bizanta. I tako su za Abu Uthmana al-Jahiza (rođen 776. godine), uglednog dvorskog učenjaka, žene Konstantinopola bile “najbesramnije žene na čitavom svijetu … Smatraju seks ugodnijim” i “sklone preljubu”. Abd al-Jabbar (rođen 935. godine), još jedan istaknuti učenjak, tvrdio je da je “preljub uobičajen u gradovima i tržnicama Bizanta” — toliko da su čak i “redovnice iz samostana izašle i ponudile se redovnicima.”
No, kao što autor knjige Bizant u očima Arapa (Byzantium Viewed by the Arabs), objašnjava:
Naši [arapski/muslimanski] izvori ne prikazuju bizantske žene, već piščeve slike tih žena, koje su služile kao simboli vječne žene — kao stalnu potencijalnu prijetnju, osobito zbog očitog pretjerivanja u njihovoj seksualnoj promiskuitetnosti. U našim tekstovima [arapskim/muslimanskim], bizantske žene se snažno povezuju sa seksualnom nemoralom. … Iako je jedna od kvaliteta koju naši [muslimanski] izvori nikad ne poriču ljepota bizantskih žena, slika koju stvaraju opisujući ove žene je sve samo ne lijepa. Njihovi su prikazi, povremeno, pretjerani, gotovo karikaturni, neodoljivo negativni… Ponašanje većine žena u Bizantu bilo je daleko drugačije od opisa kakvi se mogu naći u arapskim izvorima.
Kontinuitet u muslimanskim “odnosima” s europskim ženama očigledan je čak i u inače nepoznatim detaljima. Na primjer, ranije spomenuta Kate “bila je prodana u sjevernoafričku državu Maroko gdje je prostituirana i opetovano silovana”. Držali su je u stanu u Marakešu, gdje je druga djevojka, stara ne više od 15 godina, također držana u seksualne svrhe. “Ne mogu se sjetiti koliko puta sam silovana te [prve] noći ili od koga”, prisjeća se Kate.
Ovo odražava povijest. Do 1541. godine, muslimanska berberska država “Alžir, toliko je vrvjela kršćanskim zarobljenicima” iz Europe da je “nastala uobičajena izreka da je kršćanski rob rijetko poštena zamjena za luk.”
Prema konzervativnim procjenama američkog profesora Roberta Davisa, “između 1530. i 1780. godine bilo je gotovo sigurno milijun, a vjerojatno i milijun i četvrt bijelih, europskih kršćana porobljeno od strane muslimana Berberske obale”, a Maroko — u koji je odvedena oteta Kate u moderno doba — je bio jedno od mjesta gdje su oni završili. Ženski robovi — i nemalo muškaraca i dječaka — uvijek su bili seksualno zlostavljani. S bezbrojnim europskim ženama koje su se prodavale po cijeni luka, nije nimalo čudno što su do kasnih 1700-ih europski promatrači primijetili kako “stanovnici Alžira imaju prilično svijetlu put.”
Isto je bilo i drugdje. (Broj Europljana porobljenih od strane muslimana tijekom povijesti bliži je 15 milijuna.) Tržnice robovima Osmanskog sultanata bile su stoljećima toliko preplavljene europskim mesom da su se djeca prodavala za sitan novac, “vrlo lijepe ropkinje mogle su se razmijeniti za par čizama, a četiri srpska roba za konja.” Na Krimu — gdje su muslimanski Tatari porobili nekih tri milijuna Slavena — očevidac je opisao kako su kršćanski muškarci bili kastrirani i divljački mučeni (uključujući kopanje očiju), dok su “najmlađe žene čuvane su za razuzdane užitke”.
Takvu bi dugu i nepokolebljivu povijest seksualnog porobljavanja europskih žena koje počiva na tvrdnji da su sve “komadi mesa”, “ništa više od drolja” i “bijele kurve”, trebalo postaviti u kontekst ovog neprekidnog seksualnog zlostavljanja Zapadnih žena — i ponuditi sumornu prognozu za budućnost.
