Ispitujući povijest islama, nailazimo na doba koje se smatra procvatom islamskog kalifata. To doba, pod vlašću dinastije Adasida, trajalo je od osmog pa sve do četrnaestog stoljeća. Povjesničari tvrde da su tijekom tog razdoblja muslimani napredovali u kulturi, tehnologiji, obrazovanju, pravu, matematici, teologiji, filozofiji, inženjerstvu, zdravstvenoj zaštiti, znanosti, trgovini, putovanjima, pa čak i vjerskom utjecaju. Međutim, proučavanjem ovog razdoblja, otkriva se da postoje mnoge nesavršenosti u vezi ovakve povijesti, što je rezultiralo mišljenjem mnogih muslimana i nemuslimana da islamsko zlatno doba nije ništa drugo do običnog mita.
Papir, jednostavni preduslov koji je omogućio sav razvoj i napredak islamskog kalifata, je uvožen iz Kine, dok su najvažniji tekstovi korišteni u obrazovanju zapravo bili prijevodi tekstova perzijske, grčke, indijske, kineske, egipćanske (sjevernoafričke) i feničke civilizacije. Ti su tekstovi popularizirani u muslimanskom svijetu zahvaljujući Pokretu za prevođenje “Kuće mudrosti”, sjemeništa koje je osnovao ubojiti kalif Abasida, Harun al-Rashid.
Također je moje mišljenje da je tadašnji islamski kalifat uspostavio ovo sjemenište kao političku strategiju popravljanja slike islama koja je bila toliko ukaljana i iskrivljena tijekom prethodnih godina. Količina državnih sredstava uloženih u Pokret za prevođenje bila je nevjerojatna pošto je bila jednaka dvostruko većem iznosu koji Vijeće za medicinska istraživanja Velike Britanije godišnje utroši na svoja istraživanja, otprilike 1.194.000.000 funti u današnjem novcu. Dakle, vjerujem kako je to bila vladina taktika, a ne potaknuto njihovim interesom u napredak ili razvoj, jer su vjerovali da muslimanska uma ili nacija, nikada neće poštovati učenja Zapada. Dr. Ibrahim Abu Mohammad, veliki muftija Australije, jednom je “napisao u eseju objavljenom kad je živio u Abu Dhabiju 1995. godine”: “Zapad nam ne donosi ništa dobro, sve što nam donose su njihove bolesti, njihovi dizajni i njihovi nedostaci.” Nastavio je rekavši da “moderno društvo želi žene ‘izloženih nogu i ruku, koje pune trgovačke centre i ulice, nadmećući se za poglede muškaraca'”.
Postoje akademici koji šire mit o islamskom zlatnom dobu tolerancije prema ostalim nacijama i pokušavaju predstaviti islamske kalife kao mudre pojedince. A opet, priznaju da njihov cilj nije ništa drugo nego
ponovno steći postmodernost koja je izgubila judeo-islamski trgovački, društveni i kulturni svijet, svoj vrhunac pred-1492. maurske Španjolske, koja je dopuštala i uživala u pluralnosti, suživotu, religija i kultura, kršćanskih, židovskih i muslimanskih; koja je cijenila svoju internacionalnost prostora zajedno s vrednovanjem određenih gradova; koja je bila inkluzivna i kozmopolitska, gdje kozmopolitski znači s osjećajem ugode prema različitim kulturama: još uvijek toliko rijetkim i ugroženim u novom tisućljeću jednako kao i u prošlim stoljećima.
Profesor Serge Trifković je izjavio:
Problem s pretvaranjem ovog popisa intelektualnih dostignuća u uvjerljivo “islamsko” zlatno doba je u tome da što god je procvjetalo nije bilo radi islama, već usprkos islamu. Muslimani su pregazili društva (perzijsko, grčko, egipatsko, bizantinsko, sirijski, židovsko) koja su sama po sebi posjedovala intelektualnu sofisticiranost i nisu ih u potpunosti uspjeli uništiti. Pripisati mu zasluge za ono što su ostaci tih kultura postigli je kao pripisivanje zasluga Crvenoj armiji za opstanak Chopina u Varšavi 1970. godine!
Stoga, zločini naših kalifa nikada se ne smiju smatrati povijesnim dostignućima. Nesumnjivo je da je islamski narod napredovao i procvjetao između osmog i četrnaestog stoljeća; međutim, njegov istinski znanstveni i obrazovni razvoj bio je u području islamskih studija i islamske pravne nauke, s uvođenjem novih islamskih koncepata poput “pravnog konsenzusa” i “analognog obrazloženja”, to jest, traženja sličnosti za razliku od isticanja razlika.
Pitanja na koja treba obratiti pažnju u ovom slučaju su : Je li zlatno doba islama tijekom kalifata bilo doba mirnog ljudskoj razvoja? Ili je tijekom tih stoljeća bilo nasilja? Odgovor je da se tijekom tih “zlatnih” stoljeća islamskog kalifata odigralo gotovo 300 velikih incidenata, u rasponu od ubojstva do invazija na druge nacije.
Imam Tawhidi je australski muslimanski učenjak, mislilac, edukator, govornik i jedan od vodećih glasova u globalnom pokretu za reformu islama koji je posvetio svoj život ideološkom sprječavanju širenja islamskog ekstremizma. Ovo je isječak iz njegove knjige Tragedija islama: Priznanja muslimanskog imama.
