Nekoliko minuta ozbiljnog razmišljanja samoprozvanih environmentalista potaknulo bi spoznaju da bi implementiranje Green New Deala, programa za koji se zalaže zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez, dovelo do ekološke katastrofe.
U posljednjih nekoliko desetljeća, kreatori politika prisiljavali su javna komunalna poduzeća da proizvode sve više električne energije iz pomodnih “obnovljivih” izvora energije, osobito vjetra i sunca te poticali proizvođače automobila na proizvodnju više električnih vozila. Njihov glavni cilj je eliminiranje pouzdanih, pristupačnih, uglavnom čistih fosilnih goriva, uključujući prirodni plin, iako oni generiraju većinu američke električke energije i napajaju većinu američkog transporta.
Environmentalisti tvrde kako su zabrinuti da će ugljični dioksid korištenjem tih goriva uzrokovati devastirajuće globalno zatopljenje. Mnogi bi također eliminirali nuklearnu energiju, za koju kažu da je inherentno nesigurna.
Međutim, kao što tvrdim u novoj studiji politike Instituta Heartland, environmentalisti su posvetili premalo pozornosti ozbiljnoj šteti koju bi politike Green New Deala nanijele okolišu — uključujući slikovitim područjima, staništima divljih životinja i ugroženim životinjskim vrstama. Implementiranje Green New Deala potkopalo bi iste one vrijednosti koje environmentalisti već desetljećima zagovaraju.
Amerika se suočava s dilemom. Hoće li se usredotočiti na stvarne environmentalističke probleme koji čine mjerljivu štetu ljudskom i ekološkom blagostanju ili će opunomoćiti politike namijenjene sprječavanju klimatskih katastrofa koje su temeljene na predviđanjima zatopljenja koja su empirijska opažanja iz stvarnog svijeta u više navrata pokazala netočnima? Hoće li prepoznati da korištenje sporadične energije vjetra i sunca ovisne o vremenskim prilikama zahtijeva ogromne količine sirovina i rudarenja, što pak rezultira masovnim utjecajem na korištenje zemljišta i zlouporabama ljudskih prava i sve je samo ne čista, zelena, obnovljiva i održiva? Ili će ignorirati sve ovo?
Green New Deal bi nanio nebrojene troškove
Prije formuliranja vlastitog mišljenja, razmotrite samo neke od šteta koju bi nanio Green New Deal.
Solarne farme proizvode samo 1,5 posto električne energije u zemlji i predstavljale bi neučinkovit način za proizvodnju više od 8 milijardi megavat-sati električne energije koju fosilna goriva i nuklearke osiguravaju svake godine kako bi se zadovoljile industrijske, komercijalne, stambene i transportne potrebe i napunile baterije za rezervno napajanje. Korištenje najsuvremenijih solarnih panela, poput onih u solarnom postrojenju zrakoplovne baze Nellis, za generiranje te električne energije zahtijevalo bi potpuno pokrivanje 148.000 četvornih kilometara zemlje — što je ekvivalentno površini država New York i Vermont ili, na primjer, Nepala — s 19 milijardi fotonaponskih solarnih panela. Pošto bi milijarde njih bile postavljene na manje sunčana mjesta, potrebna površina bi zasigurno bila još veća. Učinci na staništa i divlje životinje bili bi neprocjenjivi.
Vjetroelektrane na kopnu nisu ništa bolje. Vjetroelektrana Fowler Ridge u Indiani pokriva 176 četvornih kilometara, što je područje veće od Washington D.C.-a. Korištenje sličnih postrojenja u zamjenu za sva fosilna goriva i nuklearnu energiju naše zemlje zahtijevalo bi više od 2 milijuna turbina na više od 1.300.000 četvornih kilometara farmi, staništa divljih životinja i slikovitih područja. To je ekvivalentno kombiniranoj površini država Arizone, Kalifornije, Nevade, Oregona i četvrtine Washingtona. Također uzmite u obzir da bi ogroman broj turbina potrebnih za ispunjenje zahtjeva Green New Deala trebalo biti smješteno na manje kvalitetnim, manje vjetrovitim mjestima, što bi gotovo sigurno povećalo količinu potrebnog zemljišta i sirovih materijala.
Environmentalističke skupine već dugo izražavaju zabrinutost da vjetroturbine na kopnu ubijaju šišmiše i ptice. U stvari, 56.000 turbina koje trenutačno posjedujemo, već ubijaju milijune svake godine, uključujući mnoge zaštićene i ugrožene vrste. Zapamtite da te ptice i šišmiši jedu kukce, koji, kad ostaju živi, mogu uništiti usjeve i naštetiti ljudima. Milijuni turbina koje zahtijeva Green New Deal bi čak ugrozili samo postojanje nekih vrsta.
Zagovornici obnovljive energije reklamiraju vjetroturbine na moru kao superiorne onima na kopnu pošto oceanski vjetrovi pušu snažnije. Ipak, zbog protivljenja environmentalističkih skupina, samo jedno relativno malo postrojenje danas djeluje uz obalu Rhode Islanda.
Vjetroturbine uništavaju lijepi pogled, ubijaju nebrojeno ptica i šišmiša i štete morskim sisavcima, zbog čega se environmentalisti — kojima se pridružila čak i pokojna ljevičarska ikona Ted Kennedy — već dugo protive planiranom postrojenju Vineyard Wind uz obalu Massachusettsa. Kako bi osigurali dovoljno energije za zemlju, zagovornici Green New Deala morali bi izgraditi stotine tisuća uistinu gigantskih offshore vjetroturbina.
Environmentalisti bi trebali odbaciti ovu politiku
Postrojenja za proizvodnju energije sunca i vjetra koju zahtijeva Green New Deal trebala bi se nalaziti na većoj udaljenosti od naseljenih urbanih područja nego je to u slučaju postrojenja na prirodni plin, ugljen i nuklearna postrojenja, što znači ogromno povećanje broja visokonaponskih dalekovoda. No, kao što su to pokazali nedavni šumski požari u Kaliforniji, dalekovodi mogu prouzrokovati veliku štetu okolišu ako se granje, drveće i trava ne održavaju redovito. Environmentalističke skupine suprotstavljale su se novim dalekovodima i dosljedno se protive čišćenju vegetacije, nazivajući ga “neprirodnim” ili “štetnim za divlje životinje”, čineći tako smrtonosne, pogubne požare koji uništavaju staništa puno vjerojatnijima.
Solarni paneli zahtijevaju mnogo toksičnih materijala, a vjetroturbine zahtijevaju ogromne količine čelika, betona, bakra i rijetkih zemljanih elemenata. Skladištenje snage potrebne za tjedan dana u razdobljima bez sunca ili vjetra zahtijevalo bi nekih 2 milijarde Teslinih automobilskih baterija, od kojih svaka teži pola tone. Ispunjavanje ovih potreba zahtijevalo bi ogromno povećanje rudarenja litija, kobalta i ostalog materijala u Sjedinjenim Državama ili u Aziji, Africi ili Južnoj Americi. Operacije u potonjim zemljama uključuju masovno korištenje dječjeg rada, česte ekološke katastrofe i nerijetko dovode do prerane smrti.
Povrh toga, odlaganje starih solarnih panela, vjetroturbina i baterija već stvara probleme u Sjedinjenim Državama i u zemljama poput Njemačke. Zagovornici Green New Deala ignoriraju ovaj problem, koji bi se pod njihovim planom značajno umnožio.
Green New Deal je sve samo ne “čisti” ili “zeleni”. Čak i relativno skroman broj solarnih i vjetrenih instalacija u Sjedinjenim Državama dana uzrokuje ozbiljnu štetu okolišu. Umnožavanje ovih postrojenja kako bi se udovoljilo zahtjevima Green New Deala rezultiralo bi nezamislivom devastacijom okoliša i preokrenulo desetljeća environmentalističkog napretka. Environmentalisti dostojni imena moraju se suprotstaviti Green New Dealu.
Paul Driessen je viši savjetnik za politiku Odbora za konstruktivnu sutrašnjicu (www.CFACT.org) i autor mnogih članaka u vezi okoliša.
