Masovne pljačke diljem nacije. Policijske postaje spaljene do temelja. Ubijeni policajci. Zapaljena povijesna crkva u parku Lafayette. Video za videom nevinih Amerikanaca koje premlaćuju bezobzirne bande nasilnika, dok jedna politička stranka zahtijeva: “UKINITE SREDSTVA POLICIJI!”
Svi govore: Ja više ne prepoznajem svoju zemlju.
Ne prepoznajete svoju zemlju jer to nije ista zemlja. Oni što vidite je rupetina trećeg svijeta koju je ljevica potiho sastavljala za nas od 1970. godine.
Minnesota, retorta nereda, došla je od 2,6% rođenih u inozemstvu 1990. godine na gotovo 10% rođenih u inozemstvu danas — a to ne uključuje njihovu djecu i ilegalce.
Umjesto liberalnih, ali ne i izgredničkih Skandinavaca i Nijemaca, novi imigranti su nadmoćno Afrikanci, Azijati i Latinoamerikanci. Zapravo, Minnesota danas ima mnogo veći udio azijskih i afričkih imigranata nego nacija u cjelini.
Iako je država oduvijek bila naklonjena demokratima, zahvaljujući svojim njemačkim i skandinavskim imigrantima (Ben Franklin je bio u pravu u vezi njih), Norvežani su izabrali Waltera Mondalea. Nedavno imigranti izabrali su zastupnicu Ilhan Omar.
Hej republikanci! Recite mi ponovno da imigracija predstavlja samo “jedno pitanje”.
Prvi susret Amerike s anarhističkim ruljama koje pokušavaju uništiti našu zemlju došao je s posljednjim valom imigranata na prijelazu 20. stoljeća. U to vrijeme, većina Amerikanaca je voljela Ameriku. Tako da nismo imali problema slomiti ljude koji bi nas uništili. Sedam od osam anarhista iza nereda u Haymarketu 1886. godine bilo je osuđeno na smrt (dvije od tih presuda guverner je preinačio u doživotni zatvor ), a jedan na 15 godina zatvora.
Nekoliko desetljeća kasnije, glavni državni odvjetnik Mitchell Palmer prekinuo je gluposti uhitivši i deportiravši više od 500 ljevičarskih imigranata.
Sljedećih stotinu godina, ovi sotonski nametljivci bili su na hladnom. U anglosaksonskom karakteru nije ni davati ni primati naredbe. Anarhistički agitatori gubili su vrijeme s nama. Čak ni oni najnesretniji Amerikanci nisu imali strpljenja s komunistima.
Amerika je bila neobična na taj način. Svugdje drugdje u svijetu, okosnicu Komunističke partije — barem u početku — čini radnička klasa. No, na svoju vječnu sramotu, američka ljevica bila je lišena članova iz radničke klase. Srećom po njih, naše imigracijske politike nakon 1965. godine dale su im veliku infuziju radničkih klasa iz trećeg svijeta.
Komunističke i anarhističke skupine su i dalje — kao i uvijek — ispunjene s nedavnim imigrantima, profesorima s koledža, neuravnoteženim ženama i soyboyevima bez očeva. Ali svojedobno su glasače odbijale te nakaze.
Više ne! Kalifornija je od države koja nam je dala Ronalda Reagana (razbio nerede u Berkeleyju) i Richarda Nixona (predsjednik tijekom Kent Statea) postala država guvernera Gavina Newsoma (proslavio Black Lives Matter mural) i gradonačelnika Los Angelesa Erica Garcettija (kleknuo na BLM prosvjedu).
Kako se dogodila ova devolucija?
Odgovor: Imigracija. Kad je Reagan izabran za guvernera Kalifornije, država je bila 77% bijela. Danas su bijelci manjina s udjelom u stanovništvu od 37%.
Pitate se zašto demokrati uvijek likuju kako “crni i smeđi” glasaju za njih? Drugim riječima: Bijeli glasači su jedini koji će ikad, u milijun godina, dati većinu svojih glasova republikancu.
Ali imigracija ogromnih brojeva ne-bijelaca iz disfunkcionalnih kultura je samo “jedno pitanje”.
Da, Newsom i Garcetti su bijeli Amerikanci — i njima je vrlo žao zbog toga. Ali tko ih je izabrao? Iste etničke skupine koje su izabrale Hugo Chaveza, Evitu Peron, borile se za Maoa i plakale lažne gorke suze zbog smrti Kim Jong Ila. (To možete vidjeti ovdje.)
To su iste etničke skupine koje su izabrale Omar, gradonačelnika Minneapolisa Jacoba Freya i gradonačelnika New Yorka Billa de Blasia — uglavnom Azijati i Latinoamerikanci koji su dovedeni ovdje kako bi glasali za demokrate (i također čistili njihove kuće i programirali na kompjuterima za manje plaće!).
Di Blasio, koji se istaknuo tijekom nereda, osvojio je 96% crnog glasa, 87% latinoameričkog, 70% azijskom i samo 54% bijelog glasa.
Recite mi ponovno da je imigracija “jedno pitanje”, republikanci.
Sve više postajati trećim svijetom značit će puno više prosvjeda. To je način na koji se stanovnici trećeg svijeta izražavaju — zajedno s Molotovljevim koktelima, kao što je to newyorška policija saznala prošli tjedan.
Kad je Kongres 2006. godine predložio zaustavljanje ilegalne imigracije, pola milijuna ilegalaca izašlo je prosvjedovati na ulice L.A.-ja. Tijekom nereda u Los Angelesu nakon presude Rodneyju Kingu, više od polovice uhićenih bili su Latinoamerikanci.
Nemamo podatke o trenutačnim, tekućim nacionalnim neredima, ali profesor Sveučilišta Loyola-Marymount nedavno je entuzijastično govorio New York Timesu da su u usporedbi s neredima Rodneyja Kinga, ovi doista bili “multikulturalni”. Ako ikad to saznamo, kladila bih se da su mnogi pljačkaši koji stoje s praznim koferima ispred luksuznih dućana bili naši imigrantski prevaranti, uobičajeno zaposleni kradući milijarde dolara iz Medicarea, socijalnog osiguranja i programa bonova za hranu.
Konzervativci misle da su tako pametni kad ističu da svim gradovima pretvorenima u ratne zone vladaju demokrati. Da, to je istina.
S druge strane, vaša zemlja gori. Možete li odvojiti 10 sekundi razmišljanja o tome kako spriječiti da još više gradova — i država — padne pod vlast ovih pogubnih vođa?
Ne, ne, imigracija je samo “jedno pitanje”! Vratimo se “Obamagateu”! Što kažete na još jedan pro-life marš? Ili Iran? Trebamo izbor škole, sada! Zašto se toliko držiš zida? Imigracija je samo “jedno pitanje”. Da, to je jedno pitanje zbog kojeg ćete izgubiti svako drugo pitanje i to zauvijek.
Ann Coulter je konzervativna društvena i politička komentatorica, spisateljica, sindikalizirana kolumnistica i odvjetnica.