Tijekom čitavog ovog vremena ljevičarskog nasilja, crkve širom zemlje su vandalizirane, a kipovi Krista i Djevice Marije oskvrnavljeni. U nekoliko slučajeva — među ostalima crkve u New Havenu, državi Connecticut i odmarališta u Montani — počinitelji su ostavili grafite koji podržavaju anarhiju i marksističku skupinu Black Lives Matter. Jedan od vođa skupine, Sean King, tweetao je sljedeće: “Smatram da bi kipovi bijelog Europljana za kojeg tvrde da je Isus također trebalo srušiti. Oni su oblik bijele supremacije. Uvijek su bili.”
Naravno, ljevičari su se oduvijek suprotstavljali religiji. Karl Marx je vjerovao da je religija — pod čime je uglavnom smatrao kršćansku religiju — bila dio lažne svijesti koja je držala ljude u neznanju u vezi stvarne ekonomske prirode njihovog ugnjetavanja. To je ono na što je mislio kad je religiju nazvao “opijumom za mase”.
Marx je napisao: “Ukidanje religije kao iluzorne sreće ljudi jest potražnja za njihovom stvarnom srećom.”
Gdje god komunisti tlače vjernike — što znači svugdje gdje su komunisti — oni u osnovi govore: “Ne oslanjajte se u Boga da će vas spasiti od vaše tuge. Oslonite se na nas, partiju, državu.” Ljevičari znaju da samo Bog stoji na putu njihovoj utopijskoj viziji svemoćne vlade.
Kad bi samo konzervativci bili toliko mudri.
Na desnici, već godinama pokušavamo formirati koaliciju kršćana i nevjerničkih kapitalista. Kao rezultat toga, obje su filozofije ispražnjene od svojih vrijednosti.
Što se tiče kapitalizma, mi potražnju za srećom svodimo na san o ekonomskom uspjehu umjesto na težnju prema vrlini. Mi uzdižemo Ayn Rand, koja je izjavila: “Koncept Boga je ponižavajući za čovjeka” i koja je za križ izjavila “da je u ime tog simbola od ljudi zatraženo da se žrtvuju u korist inferiornijih.”
Što se tiče religije, naše kršćanstvo je postalo ili dodatak kapitalizmu u obliku tzv. evanđelja prosperiteta ili je devoluiralo u ono što je filozof Schopenhauer nazvao “banalni optimizam”. Kršćanski filmovi i rock pjesme, ispražnjene od patnje i stoga od stvarnosti, opisuju svijet u kojem Isus čarobno pretvara tragičan život čovječanstva u golemo nasmiješeno lice.
Kad bi kapitalizam bio dovoljan da zaštiti slobodu, Kinezi sad ne bi bili na ugnjetavačkom ratnom pohodu. Ali kao što je Walter Russell Mead primijetio u ovotjednom Wall Street Journalu, “Komunistička partija Kine — naoružana informatičkom tehnologijom koja joj dopušta nadziranje i kontroliranje aktivnosti u razmjerima koje je Lenjin mogao samo sanjati — s velikim je uspjehom presadila tržišne mehanizme u komunističku državnu strukturu.”
Kapitalizam je sluga slobode, a ne njegov izvor i nije njezin gospodar. Kad je Isus rekao “Ne možete služiti Bogu i Mamomu (bogatstvu)”, mislio je da se vaše srce mora prikloniti jednom, a ne drugom.
Što se tiče kršćanstva, kad ono ne bi bilo ništa drugo od beskrajnog slavlja života na zemlji, onda njezin bog ne bi znojio krv u užasu prije nego je pribijen na križ, gdje je naricao u očaju i umro u agoniji. Zadržite svoje nasmiješeno lice za neku drugu religiju.
Ne radi se o tome da bi Amerikanci trebali obožavati Isusa ili biti kršćani kako bi bili slobodni. Radi se o tome da oni ne mogu logično obraniti slobodu bez zaključaka o Bogu izvučenih iz kršćanske kulture. To je razlog zašto je veliki sudac Vrhovnog suda Antonin Scalia svojedobno isticao da je, iako su osnivači zabranili državi da odabere između religija, državi dozvoljeno da odabere religiju umjesto nereligije.
Ako želimo ostati slobodni, ona mora to učiniti.
Logika Amerike stoji na Božjim ramenima, ali ne bilo kojeg boga, već boga s osobnošću izvedene iz kršćanske misli. On je taj koji nas je obdario našim očiglednim i pretpolitičkim pravima. Osiguravanje tih prava jest jedini razlog i opravdanje davanja moći grješnim ljudskim bićima putem vlade. Kad vlada ne uspije u toj namjeri ili nam ponudi darove u zamjenu za naša prava, ona više nije legitimna.
Osobnost našeg boga također podrazumijeva postojanje moralne istine; ne pobjedničkog narativa — objektivne istine prepoznatljive svakoj ljudskoj savjesti čak i kad svijet postane carstvo laži. Ako se Sokrat može zakonski pogubiti uz odobrenje demokratskog društva, ako se Isus može razapeti uz pristanak naroda, vlade i crkve, tada je svijest pojedinca sveta i glas pojedinca se nikad ne smije ukinuti iz bilo kojeg razloga, čak niti od — osobito od — strane većine.
Mi ne možemo obraniti naše slobode bez prigrljivanja Stvoritelja Deklaracije, Stvoritelja izvedenog iz Evanđelja. To je razlog zašto pristalice marksističkog ropstva uništavaju njegov imidž.
On je jedina stvar koja ih može zaustaviti.
Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.
