Navođenje povijesti — ili, kao što ćemo to vidjeti, pseudopovijesti — jedan je od glavnih načina na koji islamski apologeti pokušavaju oplemeniti Muhamedovu vjeroispovijest i njegove sljedbenike. Kao svojevrsna protuteža navodno plemenitim muslimanima, srednjovjekovni se kršćani redovito prikazuju kao oličenja netrpeljivosti i nasilja. Čopor uobičajeno predvode Vlad Nabijač i Ivan “Grozni” (obojica su predstavljeni u knjizi iz 2002. godine, Najopakiji muškarci i žene u povijesti).
Međutim, u stvarnosti je na ove muškarce — i kulturu u kojoj su živjeli — značajno utjecao islam: bili su okruženi muslimanima i borili se protiv njih čitav svoj život.
Povijesna ličnost Vlad III. (1430.-1476.) — na kojoj se temelji izmišljeni lik krvopije, Drakula — na Zapadu je prikazan kao sadističko čudovište koji je iznad svega volio svoje ljude nabijati na kolac i piti njihovu krv — i to često slušajući redovnike kako pjevaju crkvene pjesme. CNN čak tvrdi da je Islamska država svoje sadističke metode mučenja i pogubljenja naučila od Vlada.
Stvarnost nam govori drugačiju priču: nabijanje na kolac, “zvjerska mala navika” rumunjskog princa, kao što je to jedan povjesničak okarakterizirao, pokupljena je i gotovo isključivo korištena protiv Turaka i njihovih agenata. Tijekom svoje mladosti, Vlad je bio talac jednog od najrazvratnijih sultana u povijesti — Muhameda (ili “Mehmeta”) II., koji je također držao Vladovog mlađeg brata kao katamita. Vlad je prvi put upoznao “umijeće” nabijanja na kolac od tog sultana, koji ga je redovito upotrebljavao.
Naposljetku, i kao dio svoje strategije da se otrgne od muslimanske vladavine, Vlad je pribjegao nabijanju na kolac kao svojevrsno milo za drago — kako bi pokazao Osmanlijama da njegov narod može dati jednako dobro kao što su mogli primati. Otuda ironija: dok se na Zapadu Vlad smatra čudovištem koje je pilo krv, on je u Rumunjskoj nacionalni heroj, zbog njegove dugotrajne borbe i odupiranja islamu.
Slično tome, Ivan IV. (“Grozni” 1530.-1584.) je još jedan od često navođenih primjera srednjovjekovnog kršćanina — ovaj put pobožnog pravoslavca — koji je bio krvožedno čudovište, tipičan primjer tiranina. Ono što je ostalo neizgovoreno jest da je nekih dva stoljeća ranije, počevši od otprilike 1300. godine, Rusija bila pod jarmom — i pod velikim utjecajem — islamskih Tatara, koji su surovo postupali s Rusima i porobljavali ih u ime džihada.
Čak i nakon 1480. godine, nakon što su se Rusi konačno oslobodili tatarskom jarma i tijekom čitave Ivanove vladavine, Krimski je kanat pokretao brojne razorne pohode porobljavanja u Rusiju; samo tijekom Ivanove vladavine, na stotine tisuća Slavena oteto je i prodano u islamsko ropstvo. “Stoljeća tiranije i brutalnosti od ruku islamiziranih Mongola i njihovih turskih agenata učinila su Rusiju zemljom u kojoj se despotizam smatrao normalnim i u kojoj je ljudski život bio jeftin”, primjećuje jedan povjesničar. “Možda nije slučajnost što su se te stvari uvukle u ruski karakter” — uključujući Ivanov. Doista, njegov je nadimak “grozni” (grozny, doslovnije, “strašan”) zapravo referenca na to kako su ga vidjeli njegovi pobijeđeni tatarski neprijatelji.
Takva je rijetko opisana pozadina Ivana Groznog, ovog “čudovišta” čije se ponašanje — poput onog Vlada III. i mnogih drugih — također redovito predstavlja u vakuumu. (Kao popratna napomena, zbog njihove duge i intimne povijesti s islamom, istočni Europljani — Rusi, Rumunji, Poljaci, Mađari, itd. — i dalje su oprezni prema islamu i opiru se muslimanskoj imigraciji.)
Ne samo da je islam utjecao na osobno ponašanje pojedinačnih Europljana; on je imao utjecaj oblikovanja na čitave kulture (uključujući mafiju). Primjerice, tijekom križarskih ratova, nije bilo neuobičajeno da Franci dekapitiraju muslimane (i katapultom bacaju njihove glave u muslimanske utvrde). Suvremenik i povjesničar Guibert iz Nogena (umro 1124.) sugerira da su to “naučili” od svojih neprijatelja — to je bilo svojevrsno milo za drago, kako bi pokazali muslimanskim osvajačima da mogu jednako dobro dati kao što su mogli primiti.
Slično tome, nemoguće je razumjeti brutalnost i fanatizam španjolskih konkvistadora vis-à-vis stanovnika Amerika, a da se zaboravi španjolska egzistencijalna borba s islamom, koja je zahtijevala stvaranje pobožno militantne kulture koja će se oduprijeti i naposljetku nadvladati džihad. Kad je jednom islam nestao, španjolski mentalitet svetog ratnika — iskovan kakav je bio tijekom gotovo osam stoljeća ratovanja — nije mogao jednostavno preko noći nestati i pronašao je nove načine za izljeve u starom kontekstu kršćana protiv nevjernika.
Ništa od ovog gore spomenutog nije namijenjeno “razrješenju krivnje” srednjovjekovnih kršćana od njihovih vlastitih postupaka — na kraju krajeva, pojedinci su odgovorni za vlastito ponašanje — već ih ponajprije stavlja u kontekst. Uostalom, to je glavna osobina bliskoistočnih studija, kao i velikog djela medija i analitičara svih vrsta, predstaviti Zapadna djelovanja — od križarskih ratova do kolonijalizma — kao temeljito odgovornih za probleme modernog islamskog svijeta. Zbog toga je, zasigurno, ispitivanje tog pitanja s obrnutog stajališta više nego potrebno.
