Al Azhar, najprestižnije, ako ne i najmjerodavnije muslimansko sveučilište na svijetu, nedavno je oštro kritiziralo Jeronima, arhiepiskopa Atene i cijele Grčke, budući da je tijekom intervjua 14. siječnja rekao: “Islam, njegovi ljudi, to nije religija, već politička stranka” — da su muslimani “ljudi rata … koji traže ekspanziju”, što je “karakteristično za islam”.
Umjesto da odgovori s ogorčenjem i optužbama za “islamofobiju” — kao što su to učinile Turska u druge nacije — Opservatorij, ogranak Al Azhara, 19. siječnja osudio je “ove neodgovorne izjave atenskog arhiepiskopa”, dodajući da su one “samo farsične i prazne tvrdnje — trivijalnosti nedostojne odgovore ili rasprave”.
Zašto? Jer je, nastavlja Al Azhar, “islam konačna, nebeska poruka koju je Uzvišeni Alah poslao našem gospodaru Muhamedu, pečat proroka i apostola, kako bi doveo čovječanstvo iz tame i kandži neznanja na svjetlo istine i sunce vodstva.”
Za sve one koji nisu uvjereni u ovo hagiografsko objašnjenje, Al Azhar nastavlja:
Optuživanje muslimana da su ljudi rata i ekspanzije je čista laž — prijevara i falsificiranje muslimanske povijesti, koja obiluje praštanjem i pomilovanjem[.] … Prorokove invazije bile su u svrhu ili obrane muslimana ili discipliniranja onih koji se nisu držali njihovih sporazuma[.] … [Islamska povijest] nije u skladu s tvrdnjom da se muslimani žele proširiti!
Doista, jedina stvar koja ovdje nije nedosljedna jest Al Azharovo poricanje militantne, ekspanzionističke povijesti islama. Na primjer, 30. travnja 2020. godine, tijekom svoje televizijske emisije koji gledaju milijuni u Egiptu i arapskom svijetu, šeik Ahmed al-Tayeb — veliki imam Al Azhara i bliski saveznik papa Franje — izjavio je da “islam ne traži rat ili krvoproliće, a muslimani se bore samo kako bi se obranili.”
Ova pomalo nadrealna tvrdnja bila je čak i veliki zaključak donesen na — i stoga je čini sprdnjom — nedavnoj mega-konferenciji posvećenoj pronalaženju rješenja za “ekstremizam”. Održana u Egiptu pod pokroviteljstvom Al Azhara i kojoj su nazočili vodeći predstavnici iz 46 muslimanskih nacija, al-Tayeb je završio dvodnevnu konferenciju ponovno izjavivši:
Džihad u islamu nije sinonim za borbu; već jedna od njegovih vrsta koju su prakticirali Poslanik Muhamed i njegovi kompanjoni; a to je odbijanje agresije agresora protiv muslimana, za razliku od ubijanja onih koji vrijeđaju u [pitanjima] religije, kao što tvrde ekstremisti. Uspostavljeni šerijat u islamu zabranjuje antagonizam za one koji se suprotstavljaju religiji. Borba protiv njih je zabranjena — sve dok se oni ne bore protiv muslimana.
Nije potrebno reći da takve tvrdnje izravno proturječe više od tisućljeća dobro dokumentirane islamske povijesti. Počevši od Muhameda — čiji su kasniji ratovi teško bili obrambeni, već su prepadi trebali osnažiti i uvećati njega i njegove sljedbenike u odnosu na nemuslimane — a pod prvim “pravednim” kalifima i gotovo svim sljedećim sultanima i vladarima, džihad se sastojao od “pozivanja” susjednih nemuslimana da prihvate islam ili se u najmanju ruku podčine njegovoj političkoj vlasti (kao drugorazredni dhimmiji); ako su nemuslimani odbili, kao što su to gotovo uvijek činili, ako su inzistirali na održavanju vlastitog vjerskog identiteta i slobode od islama, tada je proglašen džihad, zemlje nemuslimana su napadnute, a posljedice izgledale poput nedavnog primjera ISIS-a, s piramidama glava, spaljenim crkvama i drugim vjerskim objektima te tržnicama preplavljenima ženskim i dječjim robovima.
Potrebno je samo pogledati kartu današnjeg muslimanskog svijeta i shvatiti da je velika većina — čitavi Bliski istok, Sjeverna Afrika, Turska, Središnja Azija, istočno od Pakistana i dalje — zauzeta nasilnim osvajanjima u ime džihada. Nema apsolutno ničeg “obrambenog” u tome.
Zapravo, u kontekstu njegovog intervjua, riječi arhiepiskopa Jeronima bile su osobito točne, budući da je govorio o islamskom osvajanju Carigrada 1453. godine. Kao i kod spomenutih muslimanskih osvajanja koja su mu prethodila, jedini razlog zbog kojeg je napadnut i zbog kojeg su njegovi građani bili tretirani na nezamislive načine, jest to što su se odbili podčiniti islamu, radije ostajući kršćani, kao što je to bilo više od tisuću godina.
Ukratko, povijest i naknadno širenje islama gotovo se u potpunosti temelji na nasilnim osvajanjima ili džihadu. Svatko tko to poriče — a to vrijedi i za najprestižniju i najmjerodavniju instituciju muslimanskog svijeta, Al Azhar — taj iznosi “farsične i prazne tvrdnje — trivijalnosti nedostojne odgovora ili rasprave.”
