Ovotjedno bombastično IPCC-oco izvješće o klimi dočekano je predvidljivim alarmizmom. Zagrijavanje od 1,5 stupnjeva Celzijusa u otprilike dva desetljeća sad je gotovo izvjesno, tvrdi se. Katastrofa će, govore nam mediji, padati s neba. No, osim ovakvih scenarija sudnjeg dana, koje podržava “Znanost”, zeleni također imaju novu taktiku kako bi ljude nagovorili na akciju.
Posljednjih godina, klimatski aktivisti pokušali su uokviriti klimatske promjene ne samo kao environmentalističko pitanje, već i kao nekakvu vrstu globalnog klasnog rata. Klimatske promjene postavljaju temeljno pitanje pravde, govore oni. To je zato što će, dok emisije ugljika uglavnom izazivaju najbogatiji ljudi u najbogatijim zemljama, breme klimatskih promjena — tj. nepovoljnog i ekstremnog vremena — najviše pogoditi najsiromašnije ljude u najsiromašnijim zemljama.
“Najbogatijih jedan posto globalnog stanovništva odgovorno je za više nego dvostruku emisiju ugljika najsiromašnijih 50 posto”, kaže jedan pisac časopisa New Statesman. Ovo mišljenje odjekuje čak i izbor konzervativne vlade za voditelja predstojeće konferencije o klimatskim promjenama COP26, zastupnik Alok Sharma, koji je podijelio video u kojem se tvrdi da su “oni koji se suočavaju s najgorim posljedicama klimatskih promjena najmanje doprinijeli njihovim uzrocima”.
Implikacija svega onoga jest da su male emisije Globalnog Juga gotovo vrijedne pohvale, proizvod skromne suzdržanosti. U međuvremenu je Zapad, koji ispušta ugljik i zagađuje, pohlepno prešao svoje granice. No, ovakvo shvaćanje problema je u potpunosti naopako. Upravo zato što je visoko razvijen, Globalni Sjever će manje patiti od klimatskih promjena. I upravo zato što je nedovoljno razvijen, Globalni će Jug biti više izložen hirovima prirodnog svijeta.
Slična je slika unutar bogatog svijeta. Američki konzervatici neumorno ističu da samo jedan od domova klimatskog prvaka Ala Gorea troši 20 puta više električne energije od prosječnog američkog kućanstva. Životni stil bogatih — nijhovi prostrani domovi, brzi automobili i mlazni avioni — uzrokuje daleko veću emisiju od onog siromašnih. Plus domovi bogatih su daleko otporniji na vremenske uvjete od onih siromašnih.
Rješenje ovog problema, međutim, nije ograničiti potrošnju energije bogatih — ili, što se toga tiče, bilo koga drugoga. Rješenje je promicanje politika koje će omogućiti siromašnim ljudima, gdje god se oni nalazili u svijetu, da se pridruže bogatima. Što god se dogodi s klimom, činjenica ostaje da bogatiji pojedinci i nacije postaju sve sposobniji da se nose s najgorim što im priroda može priuštiti.
Samo razmotrite ovu zapanjujuću činjenicu. Tijekom posljednjih stotinu godina — razdoblju u kojem se većina čovječanstva industrijalizirala i po prvi put proizvela dovoljno ugljika kako bi utjecala na klimu — rizik od smrti uslijed klimatskih katastrofa pao je za više od 99 posto. Poplave, oluje, suše, šumski požari i ekstremne temperature nisu nestale, o čemu snimke plamtećih pakla na noćnim vijestima jasno svjedoče. No te su katastrofe postale daleko manje smrtonosne i remetilačke nego što bi one bile našim precima koji nikad nisu čuli za klimatske promjene.
Sposobnost nacije da upravlja i ublaži te probleme izravno je povezana s njezinim gospodarskim razvojem. Bogatije zemlje si mogu priuštiti vrhunsku infrastrukturu, strukturno zdrave zgrade, obranu od poplava, morske zidove i sofisticirane sustave za rano upozorenje koje su ključne za očuvanje života bez obzira na vremenske prilike.
A opet, zeleni aktivisti žele upravo suprotno od svega ovoga. Oni su izričiti u svojim zahtjevima za obuzdavanje ekonomskog rasta i razvoja. U bogatim zemljama, “Neto nula” politike koje environmentalisti zagovaraju otežat će običnim obiteljima grijanje i hlađenje domova te putovanja radi posla ili razonode. Analiza britanskog Ministarstva financija upozorava da će troškove ovih politika u velikoj mjeri snositi radnička klasa.
U zemljama u razvoju, napuštanje fosilnih goriva znači usporavanje industrijalizacije i jačanje siromaštva. Micanje ljestvi, sprječavanje najsiromašnijih zemalja na svijetu da teže životnim standardima Zapada, bilo bi neizrecivo okrutno. I ironično, to bi zemljama u razvoju još više otežalo zaštititi se od okoliša.
Dakle, da, postoji klasni rat zbog klime — ali klimatski ratnici su ti koji napadaju one najsiromašnije na svijetu.
Fraser Myers je pisac za spiked i voditelj spiked podcasta.
