Stigli su prvi rezultati odgođenog popisa stanovništva 2020. godine i razlog su slavljeničkih naslova u mainstream medijima.
Između 2010. i 2021. godine, bijelo američko stanovništvo smanjilo se u realnim i relativnim terminima, s više mrtvih nego rođenih, dok je udio bijelaca u američkom stanovništvu pao sa 63 posto na ispod 58 posto.
Kao što je Washington Post izvijestio, između 1990. i 2020. godine:
Crni Amerikanci su se održali na otprilike 12 posto populacije, Latinoamerikanci su udvostručili svoj udio s 9% na gotovo 19 posto, a Azijci su s manje od 3 posto došli na više od 6 posto.
A bijeli Amerikanci? U ta tri desetljeća, bijelci su s tri četvrtine američkog stanovništva pali na manje od tri petine.
Zaključak: Rasno i etnički postajemo sve raznovrsnija nacija, što izaziva opće veselje među onima koji to drže kao izjavu vjere da je “naša raznolikost naša snaga”.
No, je li taj kliše istinit? Gdje su znanstveni, povijesni ili empirijski dokazi za tvrdnju da što je veća vjerska, rasna, plemenska i etnička raznolikost nacije ona postaje sve jača?
Blago rečeno, ovo nije općeprihvaćeno uvjerenje.
Na primjer, naš veliki rival Kina se očigledno boji takve raznolikosti.
Ideologija Kine je komunizam, a suparnički sustavi vjerovanja poput kršćanstva i Falun Gonga su potisnuti, kao što su i demokrati u Hong Kongu. Konformitet, a ne raznolikost, željeno je stanje.
Što se tiče rasne i etničke raznolikosti, Tibetanci i Ujguri su podvrgnuti metodama prisilne asimilacije koje se, s pravom, smatraju zločinima protiv čovječnosti te kulturnim i etničkim genocidom.
No, dok su kineske mjere suzbijanja raznolikosti često zločinačke, strahovi Pekinga nisu neopravdani.
U Xinjiangu postoje Ujguri koje se nastoje odcijepiti i uspostaviti novu naciju Istočni Turkmenistan. Također, Kina je izbliza vidjela što je etnička i plemenska raznolikost učinila njenom susjedu Sovjetskom Savezu.
Prije tri desetljeća, SSSR se podijelio duž etničko-nacionalnih linija u 15 nacija. Od tog je vremena Moskva vodila dva rata kako bi spriječila otuđenje Čečenije, borila se protiv Gruzije kako bi spriječila njezino ponovno pripajanje etničkih enklava Abhazije i Južne Osetije te pomogla rusificiranoj manjini na području Donbasa u njihovom nastojanju da se odcijepi od Ukrajine.
Prošle je godine Azerbejdžan, bivša sovjetska republika, napao i amputirao bivšu sovjetsku republiku Armeniju.
U Africi, plemenska je raznolikost ponovno podijelila Etiopiju. Ovaj put se, nakon Eritreje 1993. godine, nastoje odcijepiti tigrajske snage.
Među raznolikijim nacijama na Bliskom istoku je Libanon. Arapi i Druzi, kršćani i muslimani, suniti i šijiti — njegova raznolikost dokazala se čimbenikom u njegovom raspadu do razine statusa propale države.
No, vratimo se SAD-u.
Ja li Amerika snažnija, bolja, ujedinjenija nacija i narod nego što smo to bili pod predsjednicima Dwightom Eisenhowerom i Johnom F. Kennedyjem, kad je 90 posto stanovništva bilo europskog podrijetla, kad su gotovo svi govorili engleski, a Afroamerikanci bili najveća i zapravo jedina velika manjina?
Na koji način su nas sve dublje rasne i etničke podjele ojačale?
Razmotrite uzroke i probleme koji nas razdvajaju posljednjih godinu dana: George Floyd, Black Lives Matter, ukidanje financiranja policije, Portland, kritička rasna teorija, bijela privilegija, sustavni rasizam, “Projekt 1619.”, kipovi Roberta E. Leeja, suzbijanje birača, Jim Crow 2.0, antiazijski zločini iz mržnje.
Našu južnu granicu danas prelaze, u invaziji koja gotovo nema nikakvog otpora u Bidenovoj administraciji, migranti koji dolaze ne samo iz Latinske Amerike, već i iz Afrike, Bliskog istoka i Azije.
Neosporno je da su ti migranti, kojih je u srpnju ilegalno ušlo nekih 220.000, pridonijeli našoj rasnoj i etničkoj raznolikosti.
No, pridodaje li njihova brojčanost i prisutnost našoj snazi? Pomaže li njihova prisutnost savršenijoj uniji?
Čini se da što postajemo raznolikiji, to smo manje ujedinjeni, čak i oko javnih manifestacija patriotizma — američke zastave, nacionalne himne, zaloga vjernosti. Niti nas naša povijest, praznici i heroji ne ujedinjuju kao nekad.
No, ako su 2 milijuna migranata iz čitavog svijeta, predviđeni broj u prvoj godini predsjednika Joea Bidena, dobri za Ameriku, zašto ne otvoriti vrata i dovesti još više?
Je li Europa postala jačom i boljom kao što je učinjena raznolikijom migracijom iz Afrike i arapskog i islamskog svijeta preko Sredozemnog mora?
Čini se da je istina upravo suprotna s obzirom na visceralnu reakciju europskih naroda.
Grčka, Italija i Španjolska koriste sve moguće načine kako bi spriječile narode globalnog Juga da dođu na sjever u Europu.
Doista, teško je pronaći zemlju u kojoj vjerska, rasna i etnička raznolikost više doprinose njezinoj snazi i jedinstvu nego snagama podjele, odvajanja i odcjepljenja. Što je jedan od razloga zašto Generalna skupština UN-a koja je započela s 51 nacijom sad ima 193.
Rasna, etnička, plemenska, ideološka i kulturna raznolikost povijesni su uzroci nacionalnih podjela, odvajanja i odcjepljenja, kao što to otkrivamo.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.