Ropstvo nije započelo 1492. godine kad je Kolumbo došao u Novi svijet. I nije započelo 1619. godine kad su prvi robovi pristali u Jamestownu. To nije bijeli fenomen. Prava priča o ropstvu je duga i kompleksna. Candace Owens objašnjava.
A sad kratka povijest ropstva.
Evo prve stvari koju trebate znati.
Ropstvo nisu “izmislili” bijeli ljudi.
Ono nije započelo 1619. godine kad su se prvi robovi iskrcali u Jamestownu.
Ono je postojalo i prije toga.
Ono nije započelo 1492. godine kad je Kolumbo otkrio Novi svijet.
Zapravo, kad se neustrašivi istraživač iskrcao na Bahamima, domorodačko pleme Taino se nadalo da će im pomoći poraziti njihove agresivne susjede, Karibe. Karibi su porobljavali Taino i povremeno ih posluživali za večeru.
Ropstvo je postojalo u Africi, Aziji i na Bliskom istoku.
Riječ “rob” (eng. slave) zapravo dolazi od Slavena u Istočnoj Europi. Milijune njih — onako usput, svi su bijeli — zarobili su i porobili muslimani u devetom stoljeću, a kasnije i osmanski Turci.
Ropstvo je postojalo kad je Rimsko Carstvo kontroliralo Sredozemlje i većinu Europe od 1. do 5. stoljeća.
Ropstvo je postojalo kad je Aleksandar Veliki osvojio Perziju u 4. stoljeću prije Krista. Ono je bilo toliko uobičajeno da ga je Aristotel smatrao “prirodnim”. Model rob/gospodar bio je jednostavno način na koji je svijet funkcionirao u doba velikog filozofa.
Ropstvo je postojalo u doba drevnih Egipćana prije pet tisuća godina.
Koliko god se možemo vratiti unatrag u ljudsku povijest, nalazimo ropstvo.
Kao što napominje poznati povjesničar John Steele Gordon, od pamtivijeka su “robovi bili glavni predmet trgovine… u tolikoj mjeri da je čak trećina antičkog svijeta bila porobljena.”
Evo druge stvari koju morate znati.
Bijeli ljudi su bili prvi koji su formalno okončali ropstvo.
Godine 1833., Britanija je bila prva zemlja u povijesti svijeta koja je donijela Zakon o ukidanju ropstva. Njih je brzo slijedila Francuska koja je 1848. godine ukinula ropstvo u brojnim svojim kolonijama. Potom je, naravno, Ustavu Sjedinjenih Država dodan Trinaesti amandman. Nakon stoljeća ljudskog ropstva, bijeli ljudi predvodili su svijet u okončanju te odvratne prakse.
To uključuje 300.000 vojnika Unije, velika većina bijelih, koji su poginuli tijekom Građanskog rata.
Govorim li da to čini bijele ljude boljim od bilo koga drugog?
Naravno da ne.
Moja je svrha ovdje jednostavno reći istinu, a ta istina je da je ljudska povijest komplicirana; nitko, bez obzira na boju kože, nije bez krivnje.
A opet, danas nam nikada ne govore da razmotrimo ubojito Perzijsko Carstvo ili kanibalizam domorodačkih plemena Sjeverne i Južne Amerike ili gnusne radnje pod imperijalističkim muslimanskim, kineskim, mongolskim ili japanskim carstvima, da imenujemo samo neke.
Umjesto toga, govore nam da je ropstvo bijeli fenomen.
Poput svih ustrajnih laži, ova laž rađa hrpu drugih laži.
Na društvenim mrežama nailazim na nevjerojatne priče o tome kako su Afrikanci živjeli kao faraoni prije nego su Europljani došli i opustošili njihov raj.
Voljela bih da je to istina. Ali nije. To je fantazija.
Istina je da su Afrikance u ropstvo prodali drugi crni Afrikanci. A u mnogim slučajevima, prodani su za sitnice poput džina i ogledala.
Bijelci nisu ulazili u unutrašnjost i lovili domoroce. Oni su čekali na obalama svoje crne partnere koji su im donosili crna tijela.
Surova realnost je da su naši životi imali vrlo malu vrijednost našim precima.
Evo treće stvari koju morate znati.
Ako mislite da je ropstvo stvar prošlosti, u krivu ste.
Danas u Africi ima nekih 700.000 robova. Upravo sad. To je najniža procjena koju sam mogla pronaći. Drugi izvori govore da ih je mnogo više.
Stavimo li to u kontekst, to je gotovo dva puta više robova nego što je ikada dovedeno u Sjedinjene Države. Djeca vojnici, trgovina ljudima, prisilni rad — to su uvjeti koji trenutačno postoje unutar iste podsaharske regije u kojoj je nastala transatlantska trgovina robljem.
Afrička tijela se danas prodaju kao što su se nekad prodavala — i ne, njih ne kupuje niti jedna zemlja bijelih ljudi. Zapravo, ropstvo se danas, prema bilo kojoj tradicionalnoj definiciji, isključivo prakticira unutar nebijelih država.
Ali o tome ne čujemo gotovo ništa.
Zašto?
Zato što naši takozvani “vođe” — crni i bijeli — ne bi profitirali od toga. Crno stradalništvo nije ništa ako nije isplativo. Ono bira političare i financira razne skupine rasnog ogorčenja.
A kad bi crni Amerikanci počeli gledati na sebe kao partnere u američkom snu…
Ako prihvatimo patriotski duh koji sve ljude smatra jednako stvorenima, patriotski duh koji je naše pravo nasljeđe…
Tada bi rasni huškači ostali bez posla.
A tko to želi?
Ja sam Candace Owes, autorica knjige Zamračenje, za Sveučilište Prager.
