Pomislili biste da islamski ekstremisti i ljevičarski radikali nemaju ništa zajedničko. No, istaknuta aktivistica za ljudska prava Ayaan Hirsi Ali ima dobar razlog vjerovati da to više nije slučaj. Ona objašnjava u ovom poučnom videu.
Bilo je mnogo američkih heroja 9/11, ali najveći su bili putnici i posada Leta 93. Ne samo da su spriječili ono što je planirala Al-Kaida — izravni udar na Bijelu kuću — već su također utjelovili kredo Patricka Henryja: “Dajte mi slobodu ili mi dajte smrt!”
Imaju li te riječi i danas značenje u Americi?
Dva desetljeća govorila sam protiv onih islamskih aspekata koji su doveli do stvaranja Al-Kaide.
U toj borbi za slobodu, suočila sam se s mnogim prijetnjama smrću. A opet, uvijek sam se tješila da su u SAD-u sloboda savjesti i izražavanja one najvažnije vrijednosti. To je djelomično bio razlog zbog kojeg sam se preselila ovdje i postala državljankom 2013. godine.
Nikad mi nije palo na pamet da će sloboda govora biti ugrožena u mojoj tek stečenoj zemlji.
Godine 2014. bila sam pozvana na primanje počasne diplome Sveučilišta Brandeis, a potom na neljubazan način opozvana. Čak i kad sam se prvi put susrela s onim što je postalo poznato kao “kultura otkazivanja”, nisam se previše uzrujala. Bila sam sklona ignorirati savez sveučilišnih ljevičara i islamista kao rubnih luđaka.
Ali oni više nisu na rubu.
Mnogi na ljevici — akademija, mediji, a sad i korporativni svijet — usadili su u generaciju studenata ideologiju koja ima mnogo više zajedničkog s netolerantnim doktrinama vjerskog kulta nego sa sekularnom političkom mišlju koju sam studirala na nizozemskom Sveučilištu Leiden.
U raspravama nakon 9/11, mnogi ljudi tražili su materijalistička objašnjenja za napade: džihadistima su nedostajale mogućnosti obrazovanja i zaposlenja; bili su ljuti na američku vanjsku politiku na Bliskom istoku i tako dalje.
Tvrdila sam da ništa od svega toga ne može objasniti motivacije urotnika i otmičara, koji su, gotovo svi, potjecali iz domova srednje i više klase. Njihov cilj bio je vjerski i politički: osuditi arapske vlade kao korumpirane, a njihove Zapadne saveznike kao nevjernike te naposljetku srušiti postojeći poredak na Bliskom istoku i uspostaviti kalifat.
Američki kreatori politika preferirali su materijalistička objašnjenja jer su podrazumijevala akcije u svrhu rješavanja problema: invaziju, promjenu režima, demokratizaciju. Nije bilo popularno sugerirati da bi teroristi mogli imati nepokolebljiva uvjerenja koja nemaju nikakve veze s materijalnim razlozima.
Dva desetljeća kasnije, vidimo sličnu dinamiku, samo ovaj put unutar američkih granica.
Naivni promatrači objašnjavaju prosvjede i nerede Black Lives Matter 2020. godine u terminima nepovoljnih materijalnih položaja crnaca. Oni su stvarni, kao i (daleko gori) društveno-ekonomski problema arapskog svijeta. Ali oni skrivaju stvarne motivacije vođa.
Njihova ideologija nosi mnogo imena: socijalna pravda, kritička rasna teorija i intersekcionalnost, da spomenemo samo neka.
Radi jednostavnosti, ja sve to nazivam budnošću (wokeism).
Ne namjeravam izjednačavati budnost i islamizam. Islamizam je militantni aspekt drevne vjere. Njezini vjernici imaju dosljedan osjećaj o tome što Allah želi da postignu na zemlji kako bi zaslužili nagrade u zagrobnom životu.
Budnost je samo još jedna verzija marksizma; ona prezire religiju i ideju zagrobnog života.
Budnost dijeli društvo na bezbroj identiteta, dok je islamistička podjela mnogo jednostavnija: vjernici i nevjernici.
Postoje mnoge druge razlike. Ali razmotrite sličnosti.
Pristaše svakog slijede ideološku čistoću, sigurni u svoju vlastitu ispravnost.
Ni islamisti ni budni neće se upuštati u bilo kakvu raspravu; oboje preferiraju indoktrinaciju pokornih i prokletstvo onih koji se opiru.
Te dvije ideologije imaju karakterističke rituale: islamisti viču “Allahu Akbar” i “Smrt Americi”; budni viču “Crni životi su važni” i “Ne mogu disati”.
Islamisti se mole okrenuti prema Meki; budni kleče na jednom koljenu.
Oboje pale američku zastavu.
Oboje se uvrijede u svakoj prilici i zahtijevaju ne samo isprike, već i ustupke.
Islamisti osuđuju “bogohuljenje”; budni žele zabraniti “govor mržnje”.
Islamisti koriste riječ “islamofobija” kako bi ušutkali svoje kritičare; budni rade isto s “rasizmom”.
Obje ideologije imaju za cilj rušenje postojećeg sustava i njegovu zamjenu s utopijama koje se uvijek pokažu kao paklene anarhije: Islamska država u Raki, Autonomna zona Capitol Hill u Seattleu.
Oboje su kolektivistički: grupni identitet nadmašuje pojedinca.
Oboje toleriraju — a često i veličaju — nasilje koje provode fanatici.
Pritužbe islamista i budnih nisu samo ekonomske i neće se zadovoljiti s radnim mjestima ili povlasticama niti bilo kakvim drugim poklonima koje su im političari spremni ponuditi.
Njihove motivacije su ideološke i zadovoljit će ih samo moć. I potom će zahtijevati još više moći.
Držim se nade da je većina Amerikanaca još uvijek spremna boriti se i, ako je to potrebno, umrijeti kako bi očuvali naše slobode, naša prava, naše običaje, našu povijest.
To je bio duh Leta 93.
Moramo ponovno prizvati taj duh.
Ja sam Ayaan Hirsi Ali, suradnica Instituta Hoover na Stanfordu za Sveučilište Prager.
