U poslijeratno doba, malo se normi promijenilo toliko brzo, toliko dramatično i s toliko malo doprinosa običnih građana kao što je to u slučaju javnog statusa rodne disforije. Prije dvadeset godina, primjećuje Helen Joyce u svojoj definitivnoj knjizi Trans: Kad se ideologija suoči sa stvarnošću, ideja da bi se muškarac koji nije uzeo estrogen ili bio podvrgnut operaciji mogao identificirati kao žena i očekivati da svi drugi potvrde taj identitet “gotovo svima činila besmislenom”. No sad je “upravo taj koncept transrodnosti osvojio medicinu, pravo, javnu politiku i medije”. I više.
Kako je došlo do ove promjene? Pa, kao prvo, piše Joyce, “to se zasigurno nije moglo dogoditi bez interneta, ne samo zato što su društvene mreže omogućile njegovo širenje, već” — a ovo mi se čini sjajnom poantom — “također zato što mnogi ljudi sad provode više vremena u virtualnim svjetovima nego u onom stvarnom”. Evo o čemu se radi: kad odrastate igrajući duboko prožimajuće video igre po nekoliko sati dnevno i odabirete avatare koji možda nisu u skladu s vašim vlastitim izgledom u stvarnom svijetu, mnogo je lakše prihvatiti ideju da ste vi vaš um i da vaše tijelo ima samo krhku vezu s vašim stvarnim identitetom nego što je to bio slučaj prije samo jedne generacije.
Ovdje je također vrlo važno da ne živimo samo u doba računala, već i u doba postmodernizma, koji odbacuje objektivnost, logiku i razum, a privilegira subjektivno. Misli li Bob da je žena? U redu: on je žena jer je to “njegova istina”. Poput svih drugih stvari u ova postmoderna vremena, trans ideologija zahtijeva da se objektivna stvarnost podredi subjektivnim “istinama” određenih ljudi. Usput, također zahtijeva da subjektivni dojmovi većine (“Žao mi je, ali za mene je Bob očigledno muškarac, a ne žena) budu podređeni “subjektivnim istinama” sitne, ali privilegirane manjine.
Ova naklonost “subjektivnim istinama” određenih ljudi sve se češće odnosi čak i na djecu. Od 1980-ih godina, prospektivne studije o “feminiziranim dječacima” koji govore da su djevojčice dosljedno su pokazivale potpuno istu stvar: da gotovo svi oni odrastaju u homoseksualce — a ne ljude s rodnom disforijom. A opet, u ova vremena, visoko cijenjeni “stručnjaci” bez oklijevanja stavljaju takve dječake na put prema tretmanima s estrogenom i transrodnoj operaciji. Jedna takva “stručnjakinja” je Diane Ehrensaft, ravnateljica mentalnog zdravlja u Centru za dječji i adolescentski spol na Sveučilištu Kalifornija u San Franciscu, koja tvrdi da “malo dijete može svojim roditeljima ukazati na trans identitet neverbalnim ‘rodnim porukama'”. Takve “stručnjake”, štoviše, podržavaju profesionalne organizacije poput Američke pedijatrijske akademije (AAP), koja tvrdi, u suprotnosti sa svim dokazima, da je “rodna afirmacije jedini etički tretman za djecu s rodnom disforijom”.
Međutim, čak i utjecajniji od “stručnjaka” poput Ehrensaft i organizacija poput AAP-a su pojedinci koji igraju ključnu ulogu u tolikim spolnim tranzicijama: naime, roditelji kojima mediji i LGBT aktivisti aplaudiraju zbog hrabrosti što podržavaju tranziciju svoje djece. (A što je tranzicija ranija, to je glasniji aplauz.) Potiču nas da te roditelje smatramo progresivnim herojima. No, zapravo, objašnjava Joyce, razlog zašto toliko broj roditelja toliko gorljivo podržava tvrdnje svoje djece o trans identitetu jest taj što “ne mogu podnijeti rodnu neskladnost ili homoseksualnost”. Voli li djevojčica grubu igru? Igra li se dječak s lutkama? Uvijek iznova, roditelji koji su izbezumljeni takvim odstupanjima od stereotipa su ti koji požuruju svoju djecu u rodne klinike, moleći da netko izvadi skalpel. Istraživanje Tavistocka, engleske transrodne klinike, potvrdilo je da je znatan postotak roditelja klijenata “preferirao da im djeca budu trans i heteroseksualna, umjesto ‘cis’ i homoseksualna”.
Dakle, kad školski savjetnici, psiholozi, psihijatri, endokrinolozi i kirurzi glatko uvode djecu, korak po korak, kroz tranzicijski proces, oni nužno ne potvrđuju dječji “trans identitet”, kako bi se oni izrazili; ne, oni bez razmišljanja podržavaju homofobiju roditelja — odsijecajući genitalije malog Billyja kako bi osigurali da nikad neće odrasti u homoseksualca. Prema Joyce, poznato je da su se zaposlenici Tavistocka šalili kao “uskoro više neće biti homoseksualaca”, s obzirom na činjenicu da sve potencijalne homoseksualne odrasle osobe nemilosrdno trpaju u trans koš.
Usput, zanimljivo je napomenuti da antigay stav takvih roditelja dijele vlasti u Pakistanu, gdje se homoseksualnost može kazniti smrću — ali gdje se homoseksualci, ako žele, mogu podvrgnuti operaciji promjene spola o trošku poreznih obveznika. Izjava da su trans osobe posljednji preostali predmeti predrasude dio je transrodne propagande; upravo suprotno, u najzaostalijim nacijama na zemlji, trans homoseksualci se beskrajno više preferiraju od “cis” homoseksualaca.
Stoga ne čudi što, kao što Joyce izvješćuje, neki insajderi opisuju spolnu tranziciju kao “postmodernu konverzijsku terapiju za homoseksualce”. Koliko je ironična činjenica da se veteranske skupine za prava homoseksualaca (danas LGBT prava) i dalje žestoko protive vrsti “konverzijske terapije” homoseksualaca u heteroseksualce koju su neke evangelističke crkve svojedobno zagovarale, a s druge strane pozdravljaju ideju da se tinejdžerima koji misle da su u krivom tijelu trebaju dati hormoni i operacija — iako će u većini slučajeva učinak ovakvog tretmana biti uništenje spolnih organa homoseksualaca? Ukratko, da, to je “postmoderna konverzijska terapija za homoseksualce”. Jedina razlika između ove verzije konverzijske terapcije i one starije je u tome što ova nova uključuje uništavanje savršeno zdravih dijelova tijela.
Prošle godine je izvrsna knjiga Abigail Shier Nepovratna šteta ispitala pitanje zašto su danas tvrdnje o rodnoj disforiji, svojedobno gotovo nepostojeće, danas toliko raširene i zašto većina onih koji to tvrde više nisu muškarci, već žene — obično djevojčice tinejdžerske dobi ili u svojim dvadesetim godinama. Joyce ističe da je ovo uvjerenje mladih djevojaka da su muškarci najnovija od mnogih “psihičkih epidemija” koje su pogodile ovu skupinu tijekom generacija — od “nesvjestica, nekontroliranog smijeha ili plača i izbijanja paralize ili drhtavice” u viktorijanskim školama i samostanima do (u novije vrijeme) samoozljeđivanja i anoreksije.
Joyce također pomno ispituje muški-u-ženske kriminalce koji se smještaju u ženske zatvore — praksa koja je sad rutinska u mnogim državama. Glavni razlog za takvo smještanje je suosjećanje: strahuje se da ti pojedinci neće biti sigurni u muškom objektu. Ali što je sa sigurnošću drugih ljudi? Mnogi M-u-Ž ubojice i silovatelji šalju se u ženske zatvore gdje neke zatvorenice žive sa svojom malom djecom u atmosferi koja je sličnija onoj u apartmanskom kompleksu nego u kaznenoj ustanovi. Što je sa sigurnošću tih žena i djece? U takvim scenarijima, kao i u mnogim drugim situacijama danas, dobrobit jedne ili dvije trans osobe konstantno se prioritizira u odnosu na sve ostale. To se događa iako je poznato da se mnogi muški zatvorenici pretvaraju da su trans kako bi “lakše odgulili kaznu”.
Joyce prepričava slučaj jednog zatvorenika koji je konstantno mijenjao svoj spol — i konstantno očekivao da će se njegov smještaj prilagoditi u skladu s tim. Ženska zatvorska službenica koja je ostala zapanjena ovom farsom se pitala — a ovo mi se također čini ključnim uvidom — “zašto bi trebali vjerovati ljudima na riječ? Mi to ne činimo ni u jednom drugom slučaju.” (Naglasak moj.) Potom je tu i razotkrivajuća činjenica da su najmanje dvije trećine svih zatvorenih seksualnih prijestupnika koji se identificiraju kao žene muškarci. Ukratko, kad muškarac prolazi kroz spolnu tranziciju, to ne eliminira ono što muškarce čini vjerojatnijim počiniteljima seksualnih zločina od žena. Što, pak, naglašava potrebu da se ljudi rođeni kao muškarci smještaju u različite zatvore od ljudi koji su rođeni kao žene, točka.
Joyce također pokriva izazov trans sportašica, koji datira još od sudske presude iz 1977. godine koja je oftalmologu Richardu Raskinu dopustila igranje profesionalnog tenisa kao žena pod imenom Renee Richards. Joyce citira presudu, koja je bila idiotska: “Kad pojedinac, poput tužitelja, uspješni liječnik, suprug i otac, smatra da je potrebno da zbog vlastitog mentalnog razuma promijeni spol”, napisao je sudac Vrhovnog suda države New York Alfred M. Ascione, “neutemeljeni strahovi i zablude optuženika moraju ustupiti mjesto neoborivim medicinskim dokazima da je ta osoba sad žena.” Kakvo je zapravo ovdje rezoniranje? Tko može reći da legitimne zabrinutosti u vezi redefiniranja pravila ženskog sporta predstavljaju “neutemeljene strahove i zablude”? Po kojoj su logici Raskinova profesionalna postignuća i psihijatrijsko stanje natjerali kritičare takve monumentalne promjene u sportskim pravilima da svoje sumnje u potpunosti ostave po strani? I koje je to “neoborive medicinske dokaze” Ascione naveo? Zasigurno ne Raskinove XY kromosome.
Čini se da Ascionova presuda nije utemeljena na znanstvenoj istini i logici, već na suosjećanju prema Raskinu. A posljednjih godina, dok su se samoprozvani trans dječaci i muškarci nastojali natjecati kao žene u raznim sportovima, zagovornici njihovog uključivanja dosljedno su koristili argumente temeljene na emocijama, dok su njihovi protivnici iznosili argumente na temelju činjenica i logike. Na primjer, kad se o ovom pitanju službeno raspravljalo na radionici World Rugbyja, stručnjaci koji su se protivili dopuštanju M-u-Ž sportaša da se natječu kao žene “oslanjali su se na istraživanja i statistiku te su istražili prednosti i nedostatke svih na terenu. Oni koji su bili za, iznosili su anegdote, apelirali na emocije i razmatrali posljedice samo za transžene.” Tog su dana činjenice i logika pobijedili; ali World Rugby je, nažalost, iznimka po tom pitanju; u drugim međunarodnim sportskim tijelima, pro-trans strana je u više navrata odnijela pobjedu.
Možda je najvažnija točka Joyce također i njezina najjednostavnija. Ako prihvatimo trans ideologiju tout court — progutamo čitavu nevjerojatnu tvrdnju da kad se biološki muškarac deklarira kao žena, on ne samo da istog trenutka postaje žena, poput vode koja se na misi čudesno pretvara u vino, već retroaktivno postaje žena od trenutka svog rođenja — kako definiramo riječ žena? Mi ne možemo reći da je žena netko s XX kromosomima ili netko tko menstruira ili netko tko može roditi. Ne, mi se moramo složiti s aktivistima da je svatko tko tvrdi da je žena, žena. I što nam to ostavlja? Ostavlja nam riječ lišenu svakog objektivnog značenja — riječ koja se ne može definirati osim korištenjem same riječi, tj. kružnom definicijom: “Žena je svatko tko tvrdi da je žena.”
Transrodnost je, uvijek nam iznova ponavljaju, pokret za građanska prava. Joyce se ne slaže s tim. Dok “istospolni brakovi, ženske franšize i kraj segregacije… proširuju prava privilegiranih skupina na sve”, trans osobe zahtijevaju da se “u svim okolnostima tretiraju kao članovi spola s kojim se identificiraju, umjesto spola koji zapravo jesu” — što “uopće nije ljudsko pravo”. Doista, “u svom zahtjevu da svi drugi prihvate subjektivna uvjerenja trans osoba kao objektivnu stvarnost”, trans ideologija “je nalik novoj državnoj religiji, zajedno sa zakonima o bogohuljenju”.
Ima još puno toga vrijednog u Trans, od istinite priče u pozadini filma iz 2015. Dankinja — o umjetniku Einaru Wegeneru (1882.-1931.) koja je nakon što je prošao jednu od prvih operacija za promjenu spola legalno postao žena po imenu Lily Elbe — do pojedinosti o trans milijarderki Jennifer (Jamesu) Pritzkeru i drugim bogatim osobama koji su donirali svoja bogatstva skupinama poput ACLU, Kampanji za ljudska prava, GLAAD i Planiranom roditeljstvu u svrhu promicanja ove toksične ideologije. Dovoljno je reći da nam je Joyce dala remek-djelo zdravog razuma o temi obavijenoj nelogičnošću. Njezina je proza izrazito lucidna, a njezino rezoniranje zdravo. (Osim što je dugogodišnja urednica časopisa Economist, ona je i matematičarka.) Pedantna i elegantna autorica, svojoj temi pristupa s impresivnom smirenošću i ravnodušnošću. A opet, u ovim vremenima kad na zdravstvene radnike vrše pritisak da govore “ljudi koji menstruiraju” umjesto “žene”, Joycin razuman pristup čini njezinu knjigu gromobranom. Ona se bori protiv izdašno financiranog tsunamija propagande, prikrivanja i otvorenih laži — osmišljenih kako bi uvjerili djecu i tinejdžere, a i društvo u cjelini, ne samo da je transrodni identitet cool, već i da je znanstveno jednako valjani kao i zakon gravitacije. Naravno, bit će potrebno malo više od Helen Joyce kako bismo prevladali ovu institucionaliziranu ludost. No, njezina knjiga predstavlja bitan korak u pravom smjeru.
