Isječak iz knjige COVID-19 i globalni predatori
Poznato nam je da je kineski komunistički režim namjerno širio virus diljem svijeta, no jesu li ga komunisti namjerno pustili kako bi započeli pandemiju?
Većini nas čini se nemogućim da bi vodeći ljudi nacije pustili potencijalni pandemijski virus na vlastiti narod. Međutim, Kina ima nedavnu povijest napada na vlastiti narod kad je to bilo u interesu Komunističke partije, od kojih je najdramatičniji bio pod Maom i “Bandom četvorice” komunističkih lidera i trajao čitavo desetljeće, od 1966. do 1976. godine. U kratkom opisu Britannice, bilo je to poput kuge:
Revolucija je iza sebe ostavila mnoge mrtve (procjene se kreću od 500.000 do 2.000.000), raselila milijune ljudi i u potpunosti poremetila ekonomiju zemlje.
Osnovni stav koji komunistički vođe često izražavaju jest da zajednica dolazi ispred pojedinca. Moje osobno iskustvo s mladim kineskim studentima u našoj zajednici u Ithaci, državi New York, potvrđuje da su odgajani i školovani na način da potisnu vlastite potrebe u korist onih na vlasti. Kineski ljudi uče se suglasnosti i konformizmu vladinim potiskivanjem, poput ograničavanja veličine obitelji i kontrolom sveučilišta i karijera kojima se mladi mogu baviti.
Iznenadilo me kad sam od kineskih građana u Americi saznao da Kina nema zaštitne sustave za starije osobe — niti ekvivalent socijalnoj sigurnosti. Jedan od njih mi je rekao: “Imamo izreku koja kaže: ‘Rođen si sam i umireš sam’.”
Čini mi se vrlo vjerojatnim da je Kina pod stresom politike Amerika prva predsjednika Trumpa željela svijetu nametnuti svoju vlastitu verziju Velikog reseta. Budući da je Kina proizvodila toliko svjetskih medicinskih potrepština i lijekova, KPK je vjerojatno mislio da je u boljoj poziciji za preživljavanje pandemije od Sjedinjenih Država. Također, mogli su koristiti sve moguće represivne mjere koje su bile potrebne za zaustavljanje plime epidemije u vlastitoj zemlji, a to su i učinili u Wuhanu i na drugim mjestima. Bilo je rasprostranjenih optužbi da su ljudi na veliko zaključavani u svojim stambenim zgradama, pa čak i u pojedinačnim stanovima.
Osim pobjede u sukobu s Amerikom, postojala je još jedna snažna motivacija da se ovaj soj virusa pusti na vlastite ljude. Kao što smo vidjeli u slučaju SARS-CoV-1 i iz laboratorijskih pokusa na životinjama, patogeni koronavirusi imaju tendenciju poštedjeti djecu i ciljati starije osobe. To je ove viruse učinilo ne previše idealnim biološkim opružjem, ali vjerojatno čak i dobrim s obzirom na kineske okolnosti. Kineska politika jednog djeteta i politika dva djeteta novijeg datuma ostavila je društvo s premalo mladih ljudi koji mogu uzdržavati stariju populaciju. Aksiomatski je da moderna država zahtijeva stalni rast svoje radno sposobne populacije, a taj rast u Kini nije bio dovoljan. Nadalje, ograničenje djece rezultiralo je time da su obitelji pobacivale žensku djecu u korist muških koji bi se mogli brinuti o njima, što je dovelo do nedovoljnog broj žena, što nadalje ometa natalitet.
Zbog negativnih učinaka ograničenja na rođenja, Kina je 2018. godine objavila da razmišlja o ukidanju ograničenja na djecu rođenu u obiteljima. Promjene u regulacijama trebale su stupiti na snagu u ožujku 2020. godine, ali do studenog 2020. godine one su još uvijek razmatrane uslijed sve veće zabrinutosti zbog sve manje nacionalne radne snage.
Postoji još jedan razlog zašto je Kina možda željela namjerno pustiti SARS-CoV-2 na vlastiti narod. Komunistička partija Kine proširila je svoju kontrolu putem pojačanog nadzora, praćenja ponašanja i davanja društvenih zasluga za dobro ponašanje. Usprkos velikoj kontroli nad internetom i društvenim medijima, pojačanoj uz pomoć izopačenih američkih globalističkih kompanija, bilo je sve više nemira koji su kulminirali ozbiljnim prosvjedima u Hong Kongu protiv gubitka autonomije od Kine. COVID-19 je pružio priliku za gušenje bilo kakvih prosvjeda u ime javnog zdravlja i, još važnije, dopustio Kini pokazivanje mišića svojom sposobnošću da ljude zatvori u vlastite domove protiv njihove volje. Totalitarno javno zdravstvo pridružilo se totaliranim političkim politikama kako bi se Kinezima jasno dalo do znanja tko je glavni — a to nije “narod”.
Kineska ekonomija je također zaostajala, a vlada se nadala da će izaći ekonomski jači od Sjedinjenih Država. Ako je to bio dio njihovog plana — nanijeti štetu američkoj ekonomiji mnogo više nego vlastitoj, čini se da su u tome i uspjeli. Iako je kineska ekonomija opala, Kina je ostala jedina zemlja sa stvarnom pozitivnom stopom rasta (2,1 posto) 2020. godine, s još ambicioznijim predviđanjima za 2021. godinu. Ako su Kinezi ipak pustili SARS-CoV-2 u svrhu napada na SAD-u, vjerojatno vjeruju da su učinili dobro.
Naposljetku, Kina je možda vidjela širenje pandemije na SAD kao način rušenja predsjedništva predsjednika Trumpa i sprječavanja njegovog drugog mandata. Kako bi se to postiglo, Kini je bila potrebna suradnja mnogih američkih političara, poslovnih vođa i medija koji će biti spremni za sve okriviti predsjednika Trumpa istodobno oslobađajući odgovornosti Kinu. S kandidatom Joeom Bidenom i Demokratskom strankom u vodstvu u to vrijeme, Komunistička partija Kine očekivala je lavinu potpore unutar SAD-a. S drugim opozivom su vjerojatno dobili više nego čemu su se mogli nadati. Kina vjerojatno nije daleko od “ponovnog spajanja” sa Sjedinjenim Državama i ponovnog uspostavljanja svojih sebičnih, jednostranih trgovinskih odnosa iz prošlosti, usput obogaćujući globalne predatore.
