Sandinisti su inspirirali generaciju demokrata. Gdje su oni danas?
80-ih godina, sandinistički marksistički teroristi bili su popularniji od pastelnih odijela i jastučića za ramena.
Album Sandinista! grupe The Clash harao je top listama, dok su hollywoodske zvijezde poput Eda Asnera i Mikea Farrella zaobilazile Kubu zbog nove socijalističke noćne more u Nikaragvi.
Kad se marksistički koljač Daniel Ortega 1984. godine pojavio na prijemu newyorškog Atletskog kluba, CBS-ov Mike Wallace, Michael Douglas i čitavi medijski korpus slinili su nad teroristom i njegovim suučesnicima.
“Pokušati odvući lika u krevet, a onda ga ubiti! Fantastično”, oduševljeno je komentirala supruga predsjednika MTV-a na prijemu sandinističku teroristkinju koja je nikaragvanskom dužnosniku postavila medenu zamku. “To je moj san, učiniti to Reaganu, Georgeu Bushu, ići do kraja.”
No, nitko se nije toliko zaljubio u Sandiniste kao John Kerry, koji je, zajedno s drugim demokratima, pisao ljubavna pisma obraćajući se vođi marksističkog terora s “Dragi Komandante”.
Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti, John Kerry je odletio u Nikaragvu na sastanak s Ortegom i vratio se noseći sandinističku prtljagu.
“To su samo siromašni ljudi, bez novca, bez hrane, baš kao u Vijetnamu i oni samo pokušavaju ostati živi. Oni sam žele mir”, cvilio je Kerry.
Hollywood je ovih dana manje zainteresiran za Ortegu i Sandiniste, iako veličanje marksističke terorističke skupine nije u potpunosti stalo, budući da dokumentarac ¡Las Sandinistas! obilazi filmske festivale. A Kerry više ne piše Ortegi.
Svaka ljevičarska revolucija započinje s terorizmom, prolazi kroz vrtoglavu fazu utopijskog socijalizma i završava opakom bijedom. Sa stopom siromaštva od 40%, socijalistička revolucija u Nikaragvi je gotovo dovršena. Broj ljudi koji gladuju učetverostručio se u posljednjih nekoliko godina, a režim provodi “ekspresne ukope” u noći kako u prikrio broj umrlih od koronavirusa.
Članovi obitelji imaju nekoliko sati u noći da pokopaju tijelo u crnoj vreći pod policijskom paskom, dok se umirućima u ovoj većinski katoličkoj zemlji uskraćuje posljednja pomast.
Ortega, svojedobno prezentiran kao revolucionarni vođa, ostario je na vlasti. 75-godišnji marksistički diktator imenovao je svoju suprugu potpredsjednicom i planira dinastiju koja će zauzeti njegovo mjesto. To neće uključivati njegovu pokćerku koja ga je optužila za zlostavljanje dok je bila dijete.
A dok Nikaragvanci gladuju, prosvjeduju i umiru, Ortegina supruga podiže “čarobna stabla”.
Rosario Murillo, koščata, jeziva i nakićena draguljima, od loše erotske pjesnikinje postala je još gora tiranka. Latinoameričkoj politici oštra retorika nije strana, ali posljednjih 30 godina, nikaragvanski propovjednici optužuju je da je u savezu s đavolom. I oni to ozbiljno misle.
Danas, antirežimski prosvjednici skandiraju kršćanske molitve kako bi poništili njezine percipirane moći.
Sve je počelo kad se “Drugarica Rosario”, njezina preferirana titula, iako je popularna i “La Chamuca” ili ženski đavo, 90-tih godina pridružila predsjedničkoj kampanji svog supruga najavljujući međunarodnu konferenciju o vještičarenju. I otada je postalo samo gore.
Murillo, koja je Ortegu prvi put upoznala prilikom posjete zatvoru, postala je glavna glasnogovornica njegove vlade, a zatim je zauzimala razne pozicije sve dok ga njezina kćer nije optužila za silovanje. Drugarica je stala uz svog Komandanta protiv svoje kćeri, on joj se odužio davanjem moći.
Sad se naširoko pretpostavlja da ona kontrolira Nikaragvu.
Dok veći dio zemlje živi u siromaštvu i gladi, Murillo je potrošila milijune na postavljanje metalnih stabala osvijetljenim šarenim svjetlima. Neki smatraju da “Stabla života”, temeljena na Klimtovom Drvu života, muralu koji simbolično prikazuje drvo “koje se uzdiže iz podzemlja kroz naš svijet”, imaju okultni značaj. A kad su izbili najnoviji prosvjedi protiv sandinističkog režima, prosvjednici su srušili i razbili njezina visoka metalna stabla.
“Jednom sam dobio dar od lika kojeg sam upoznao na prosvjedima. U šaljivom tonu mi je dao do znanja da je prije nego što mi je poklonio žarulju zamolio svećenika da je blagoslovi svetom vodicom, ‘za svaki slučaj'”, napomenuo je novinar.
Latinoamerički marksistički režimi koji se okreću tiraniji i okultizmu nisu neuobičajeni fenomen. Venezuelanski brutalni tiranin, Nicolas Maduro, tvrdio je da mu se njegov prethodnik Hugo Chavez ukazao u liku ptice. Marksistički diktatori koji se protive kršćanstvu i judaizmu obično pribjegavaju paganskim religijama kako bi im pružile duhovnu sankciju.
Fidel Castro izgradio je veze s kultom Santeria koji ga je smatrao odabranim od svojim poganskih bogova. Nedugo nakon što je bio prisiljen odstupiti s vlasti, svećenik Santerije je izjavio da Yoruba bogovi kažu da je Castro “onaj koji bi trebao biti tamo i stoga je nedodirljiv”.
To se nije pokazalo točnim.
Bez obzira na to da li je okultno uvjerenje Drugarice Rosario stvarno ili ne, sandinistička revolucija je od Biance Jagger došla do iznurene stare vještice, od pomodnih gerilaca do još jedne korumpirane dinastije, dok su siromaštvo, glad i tiranija koje uništavaju Nikaragvu samo produbljeni.
Još 80-ih godina, senator Chris Dodd, u to vrijeme običan član Zastupničkog doma, znao je Ortegi pisati pisma naslovljena s “Dragi Komandante”. Godine 2010., Ortega se našalio da je Dodd dugogodišnji “simpatizer Sandinista”. Ovih je dana Dodd bio prisiljen preispitati svoje simpatije, žaleći se da Ortega i njegova supruga nisu ni pokušali poboljšati odnose s Bidenom.
“To je bilo otvoreno odbijanje”, rekao je Dodd. “Bilo je to užasno razočaravajuće.”
Možda Dodd također može preispitati svoju prošlu laž “Ortega nije Marcos ili Noriega. On ima stvarnu popularnu bazu u svojoj zemlji”, sad kad marksistički diktator suzbija slobodne i otvorene izbore i zatvara protivnike i suparnike, nemilosrdno održavajući svoju vlast.
Zašto su događaji u maloj marksističkoj zemlji važni za Amerikance?
“Vermont bi mogao postati primjer ostatku nacije sličan onoj vrsti primjera koji Nikaragva daje ostatku Latinske Amerike”, hvalio se svojedobno Bernie Sanders. Nikaragva je dala vraški primjer, ali nitko od njezinih bivših obožavatelja, od Kerryja do Bernieja, nije naučio lekciju.
Ortega i Sandinisti nisu odjednom postali tirani. Oni su oduvijek bili ubojice, da ne spominjemo bigoti, koji su se divili Sovjetskom Savezu ne zato što je bilo kojoj strani stalo do radničke klase ili revolucionarnih ideja, već zato što su bili pohlepni za novcem i moći.
Trenutačno stanje Nikaragve nije izdaja revolucije, već njezina uspješna implementacija. Ili, kako je George Orwell napisao u 1984., “Ne uvodi se diktatura kako bi se očuvala revolucija; revolucija se diže kako bi se uspostavila diktatura.”
Sandinisti nisu bili osloboditelji, već su, kao i svaki drugi ljevičarski pokret, bili diktatori u čekanju.
Da je elita koja je 1984. hrlila stisnuti Orteginu orkvavljenu ruku u newyorškom Atletskom klubu razumjela lekcije istoimene knjige, možda bi samo malo ustuknuli.
Dvije generacije kasnije, stari sandinistički klub obožavatelja u Americi nalazi se na vrhuncu svoje moći. Od Johna Kerryja do Billa de Blasia i Bernieja Sandersa, stari i mladi obožavatelji marksističkih terorističkih nasilnika probili su svoj vlastiti put do vlasti u Americi, a naciji nikad nije bilo gore.
Ali poruke iz starih revolucija brzo se zaboravljaju u naletu sljedeće revolucije.
U međuvremenu je sandinistička revolucija koja je inspirirala toliko mladih američkih radikala u doba fudbalerki i pederuša, kao i njezini američki obožavatelji, gadno ostarjela. Režim koji je svojedobno hvaljen kao socijalistički model sad se sastoji od iznurene vještice i njezinog marionetskog supruga koji pokušavaju zadržati vlast kako bi prijestolje prepustili jednom od svoje djece. U selima ljudi gladuju, tijela se pokapaju u ponoć, a supruga diktatora postavlja električna stabla.
Hollywood, svojedobno entuzijastični pristaša Sandinista, traži nadahnuće negdje drugdje. Ubojstva nikad nisu umanjivala entuzijazam milijunaških zvijezda prema marksističkim teroristima, ali Ortega i Sandinisti su u njihovim očima počinili ultimativni zločin koji socijalistički režim može počiniti.
Nije tiranija ili masovna ubojstva.
Poput Brežnjeva, Raula Castra i Xi Jinpinga, Ortega i Sandinisti su postali ne-cool.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
